Prva gimnazija Varaždin

Kako biste u tri riječi opisali 4 godine provedene u Prvoj gimnaziji Varaždin?

Tri riječi…? Bilo je odlično! :) To je stvarno bilo dobro vrijeme, a važan aspekt bio je taj što smo, uz ondašnje obaveze, imali i dosta vremena za brojna druženja s prijateljima što danas možda i nije slučaj s obzirom na sve dodatne aktivnosti koje učenici često imaju. Kad se prisjećam svojih školskih dana, u uobičajenom je danu škola bila tek jedan, naravno, važan, no ne i jedini, element… Kasnije na fakultetu, a potom i na doktoratu, bilo je puno manje slobodnoga vremena. Odjednom su dani postali primjetno kraći,  u smislu da se puno veći dio vremena trošio na posao, rad, učenje… Sve u svemu, slobodno vrijeme u kojem smo uživali tada bio je poprilično dobar aspekt srednjoškolskoga perioda.

Koliko Vam je gimnazijsko obrazovanje pomoglo u daljnjem životu?

Mislim da dosta. Smatram da je najbolja stvar koju gimnazija pruža širina obrazovanja, sveobuhvatni pregled disciplina i tema kojima se kao pojedinac potencijalno u životu možeš baviti. Recimo, ako pojedini gimnazijalac pokazuje interes za fiziku, važno je da uz to uvidi čime se bavi i, primjerice, matematika, informatika i ostale srodne grane te da u konačnici stekne vlastiti pregled i dojam o tim disciplinama koji bi mu onda omogućili lakše i informiranije donošenje odluka. No, uz takozvano STEM područje gimnazija pruža znanja i iz različitih jezika, književnosti, društvenih predmeta… Vjerujem da su svi ti predmeti itekako važni za svakoga budućega akademskog građanina. Sama širina obrazovanja korisna je iz nekoliko razloga. Prije svega pomaže širiti vlastite horizonte kako bismo jednog dana postali svestrane, informirane i upućene osobe te na taj način kvalitetnije pridonosili društvu i sredini u kojoj živimo. Također, u današnje se vrijeme vrlo često ističe važnost interdisciplinarnosti, tj. prijenos ideja iz jedne discipline u drugu, a da bi se to moglo, čovjek mora, barem do neke mjere, biti upoznat s više disciplina.

Što Vam je iz doba gimnazije ostalo u najljepšem sjećanju?

Pa... druženja. Naime, to je bilo veselo doba. Sada, u retrospektivi, čini mi se da su se ta druženja iskristalizirala kao najljepši dio mojih gimnazijskih dana. Prijateljstva iz tih dana ne samo da su se uspjela održati do dandanas nego su ujedno postala i jedna od najčvršćih i najboljih.

Kada ste se odlučili baš za fiziku i zašto? Postoji li određena osoba ili događaj zaslužan za Vaš nastavak obrazovanja u tom smjeru?

Do odluke je kod mene došlo dosta rano, još u osnovnoj školi. Upoznavanje s fizikom, moglo bi se reći, bila je svojevrsna zaintrigiranost na prvi pogled. U sedmom razredu znao sam da je to to, da me zanima fizika i da je to smjer kojim bih htio nastaviti u životu. Od tada se glavni interes nije bitno mijenjao iako se naravno tijekom vremena iskristalizirao. No, primjerice, povijest mi je također oduvijek bila zanimljiva, kao potencijalno veoma bogato i privlačno područje. S druge pak strane, za matematiku, premda sam pokazivao interes, nikad nisam osjetio iskrenu motivaciju sve dok nisam uvidio njezinu općenitu primjenjivost u fizici i prirodnim znanostima. Osim toga, na moju sreću, mislim da su profesori, koji su me pratili u osnovnoj i srednjoj školi, dobro odradili svoj posao i uvelike mi pomogli svojim smjernicama u obrazovanju. Dakle, mislim i da je njihova uloga bila zaista ključna u ranijim fazama kad su se neki ozbiljniji afiniteti tek krenuli razvijati.

Da niste fizičar, što biste bili? Možete li se uopće zamisliti u nekom drugom profesionalnom zanimanju?

Matematičar. :) Da…, vjerojatno to, ili eventualno povjesničar. Zapravo, čini mi se da je jako puno disciplina zanimljivo, od biologije, kemije, medicine, pa do bilo kojega inženjerskog područja kao što su strojarstvo, elektrotehnika… U svima bi se moglo naći uzbudljivih tema za istraživanje i proučavanje koje bi pojedinca mogle zainteresirati i, uvjetno rečeno, natjerati ga da se jednog dana krene baviti baš tim područjem. No, fizika mi se ipak od prvoga trena najviše svidjela, vjerojatno i zbog toga što se u svojim temeljima, bar djelomično, bavi sličnom problematikom kao i filozofija – traženjem odgovora na fundamentalna pitanja o svijetu oko nas.

Odakle baš kozmologija kao suženo područje interesa?

Teorijska fizika bila mi je zanimljiva od samoga početka studija tako da sam se pri kraju studija, a i na diplomskom, fokusirao baš na čestičnu fiziku – fiziku koja je vezana uz elementarne čestice i akceleratore, a kozmologija joj je u mnogočemu srodna. Kada sam nakon završetka studija prijavljivao doktorat, jedna od ponuđenih pozicija bila je u Zürichu, i to baš iz područja kozmologije. Nakon kraćega razmišljanja zaključio sam da to i jest moje područje interesa pa sam tako na kraju i završio u doticaju s kozmologijom. No same priče o početku i nastanku svemira oduvijek su me fascinirale, kao što, vjerujem, i svakoga od nas. Sukladno tome kozmologija se, u koheziji s teorijskom i čestičnom fizikom, s vremenom iskristalizirala kao optimalno polje za doktorski studij i moj daljnji rad.

Kakvo je Vaše iskustvo školovanja izvan Hrvatske? Koje ste sve zemlje u tom smislu posjetili, a koja Vas se od njih posebno dojmila?

Nakon diplomiranja u Zagrebu otišao sam na doktorat u Zürich pod vodstvom prof. Uroša Seljaka. On je ujedno bio i profesor na Sveučilištu Berkeley i na Sveučilištu Ewha u Seoulu. Tada sam dosta putovao i usput provodio puno vremena na tim sveučilištima. To mi je stvarno koristilo kao mladom doktorandu koji je tek došao iz Zagreba jer sam imao prilike upoznati razne ljude, radne sredine, kulture… Odjednom sam se našao u multinacionalnom okruženju punom različitih ideja, razmišljanja i navika. Uz to su onda dolazile i neke uobičajene radionice, konferencije, seminari i sastanci na raznim lokacijama diljem svijeta. Na taj sam način zapravo proputovao cijelu Europu, pa i Ameriku, Kanadu, Japan…  Što se tiče upečatljivih zemalja, Japan i Koreja posebno su me fascinirale jer je kulturni odmak u odnosu na Hrvatsku znatno veći pa je tu bilo dosta toga novog i zanimljivog, npr. kultura, hrana, ljudski odnosi… Ti periodi od mjesec dana unutar kojih sam boravio u pojedinoj državi za mene su bili optimalni u smislu rada, interakcije i upoznavanja. Naglašavam to zato što je moguće da se ljudi nakon dužeg boravka u značajno drugačijoj zemlji počnu s vremenom teže prilagođavati na veće promjene… Što se pak tiče znanosti, tu zapravo nisam naišao na neke veće razlike, tako da se ti uspostavljeni kontakti sa znanstvenicima iz raznih dijelova svijeta uspijevaju održavati, rekao bih, bez nekih većih problema.

Jeste li oduvijek bili motivirani za odlazak u inozemstvo ili je do toga došlo igrom slučaja?

Manje-više nakon fakulteta, bez obzira na situaciju u RH, planirao sam otići u inozemstvo i steći neka nova iskustva. To je prvenstveno, za vrijeme fakulteta, bilo fokusirano na zemlje Europe, pogotovo Njemačku, Švicarsku i Austriju, zato što mi je na taj način, kao doktorandu, ipak bilo jednostavnije i lakše vratiti se češće kući i vidjeti se s obitelji i prijateljima. Srećom, na kraju se tako posložilo da je doktorat bio upravo u Švicarskoj. Nakon toga su se horizonti malo proširili pa sam se odlučio okušati i u Americi, da vidim kakva je tamo situacija. :)

Kakva su Vaša dosadašnja radna iskustva na Sveučilištu Stanford?

Ljudi su tamo prilično ambiciozni, od studenata pa sve do doktoranata, postdoktoranata, profesora… To se odmah primijeti; ljudi se istinski žele baviti područjem koje su izabrali i žele biti na vrhu. Čak i nakon odlaska iz Züricha na Stanford promjena je bila prilično uočljiva – brži tempo i dulje vrijeme koje ljudi ulažu u svoj posao i ono čime se bave. Studenti također rade prilično intenzivno što se posebice primijetilo u mojem radu s njima. Zanimljivo je i to da je cijeli kompleks smješten u Silicijskoj dolini, u neposrednoj blizini poznatih tvrtki kao što su Facebook, Google, Tesla… koje dosta surađuju s tehničkim fakultetima Sveučilišta pa su posjeti i predavanja zaposlenika tih tvrtki dosta česti. Atmosfera na sveučilištu općenito je dosta živahna; studente se često može vidjeti kako se druže ili uče, raštrkani po travi i na raznim drugim mjestima unutar kampusa.

Kako izgleda Vaš uobičajen radni dan?

Moj radni dan uglavnom se sastoji od različitih predavanja, sastanaka i razgovora s kolegama. Stanford je dobar upravo po tome što redovno dolazi jako puno predavača s različitih vrhunskih sveučilišta koji prezentiraju svoje radove. Zatim postoje još i grupni sastanci tijekom kojih članovi pojedinih grupa  sa Sveučilišta razgovaraju o budućim projektima, čime se trenutno bave, koje su dobre i zanimljive ideje, a koje su možda loše ili nedovoljno razrađene. Takve aktivnosti mogu potrajati tijekom dobroga dijela radnoga dana, dok se ostatak dana onda provodi u kontemplaciji vlastitih projekata, računanju, pisanju radova ili pak istraživanju znanstvene literature. Konkretno, moj posao u prvoj se fazi svodi na teorijske izračune i analizu raznih hipoteza, a potom u drugoj fazi slijedi kodiranje i prijevod izračunatoga formalizma u neki od programskih jezika. Nakon tog procesa oni zanimljiviji rezultati objavljuju se u nekom od znanstvenih časopisa.  Nakon svega motivacija čitavog procesa jest konačna mogućnost provjere i usporedbe vlastitih rezultata s pojedinim eksperimentalnim istraživanjima što zapravo i jest ključni element fizike, s obzirom na to da svaki teorijski model mora biti podložan provjeri i eventualnoj potvrdi ili pak opovrgavanju.

Nakon odlaska iz Hrvatske jeste li ikada pomišljali na povratak?

Dugoročno gledano, da... Sama ideja povratka u Hrvatsku definitivno mi je prihvatljiva. S vremenom, nakon što završim s inozemnim usavršavanjem, potencijalno bih se volio zaposliti na nekom od naših instituta ili fakulteta. Naravno, ako radno mjesto i uvjeti budu povoljni. Između ostalog smatram da bi zapravo bilo dobro da se ljudi, koji su otišli na usavršavanje izvan Hrvatske, s vremenom vrate te brojnim novostečenim znanjima, vještinama i iskustvima pridonesu našoj sredini i zemlji koja nam je u prvom redu i omogućila podlogu za svaki oblik daljnjega školovanja i rada.

Koji je Vaš savjet svim mladima koji se planiraju upustiti u znanstvene vode, a možda nisu posve sigurni u sebe?

…Mislim da bi brzo trebali prebroditi tu nesigurnost. :) Dakle, ako pretpostavim da se ta nesigurnost prvenstveno temelji na nekoj sumnji u svoje sposobnosti i kapacitete, smatram da to nisu ključni problemi. Svaki solidni gimnazijalac ima dovoljno kapaciteta za upuštanje u znanost, i to na onim najvišim razinama. Zapravo, u tom procesu izuzetno je važna motivacija i trud koji pojedinac kontinuirano ulaže kako bi postupno, tijekom godina, nakupio dovoljno znanja, iskustva i materije da jednostavno počne operativno i kompetitivno baratati znanjem i problematikom pojedinoga znanstvenog područja. S druge pak strane, naravno da i talent igra značajnu ulogu, no, u odnosu na predani rad i trud, mislim da ipak predstavlja manji udio konačnoga uspjeha. Kumulativno nakupljanje znanja i iskustava ipak bi trebalo vrijediti više… U tom smislu ne bi trebao postojati apsolutno nikakav strah za onoga tko se istinski želi upustiti u takvo što.

Da se možete vratiti u gimnaziju, biste li što promijenili, tj. koji biste si savjet dali?

Ovako na prvu, rado bih si poručio da sam se mogao truditi malo više, učiti malo bolje te nakupiti i nešto više znanja tijekom srednje škole što bi mi kasnije definitivno dobro poslužilo… No, unatoč tome, pitam se koliko bi to bio mudar savjet s obzirom na to da bih u tom slučaju potencijalno zanemario neke druge, primjerice društvene, aspekte koji su, vjerujem, u nekom vrlo nelinearnom smislu ispali ključni za mene i moju budućnost, ma koliko god možda bili neprimjetni u ondašnjem periodu života. Životna putanja bilo kojeg pojedinca dosta je kompleksna stvar tako da je to u biti dosta teško pitanje. 

Za kraj koja je Vaša poruka današnjim gimnazijalcima?

Prije svega, klasičan savjet bio bi: Trudite se, radite i stječite što više znanja jer je vrijeme koje vam je sad na raspolaganju ključno. S druge pak strane, moja najljepša sjećanja iz gimnazije vezana su baš uz druženja i prijateljstva. Stoga, mislim da ipak nipošto nije dobro zanemariti taj dio što na kraju možda moje savjete čini i pomalo kontradiktornima. No, zaista vjerujem da je ključno pokušati pronaći ravnotežu između vremena posvećenoga privatnom (njegovanju međuljudskih odnosa i prijateljstava) i poslovnom životu (ulaganju u znanje i svoju budućnost). Iako tu, naravno, postoje i elementi slučajnosti i sreće, ako se uspostavi ta ravnoteža, vjerujem da je daljnji uspjeh zagarantiran svakome od vas.

Pripremio: Tin Rogina, 4. IB

Video poruku g. Vlaha možete pogledati na ovoj poveznici.