preskoči na sadržaj

Prva gimnazija Varaždin

vijesti

Intervjui s bivšim učenicima Prve gimnazije Varaždin – Andreja Brajša-Žganec

Autor: Željka Pačalat, 27. 6. 2017. 09:59

Andreja Brajša-Žganec pohađala je opći smjer gimnazije te se nakon 2. godine opredijelila za takozvani „kulturni smjer“, odnosno imala je više sati sociologije, psihologije i ostalih društvenih predmeta. Već je tada znala da će se jednog dana baviti psihologijom, ali nije znala da će tako duboko ući u problematiku djece i mladeži. Danas radi na Institutu društvenih znanosti „Ivo Pilar“ u  Zagrebu kao znanstvena savjetnica.

Što Vam je najviše ostalo u sjećanju iz srednjoškolskih dana?

Djetinjstvo koje sam provela u Varaždinu ostalo mi je u lijepom sjećanju, to je bilo doba bezbrižnosti, a pritom posebno pamtim srednjoškolske dane. To je zasigurno najljepše razdoblje u životu. Za to postoji niz razloga: od vremena bezbrižnosti i zabave, stjecanja znanja, ali i prijatelja, učenja novih događaja i iskustva, stvaranja prvih ljubavi… To potvrđuje i činjenica da, nakon proslave tridesete godišnjice mature, danas smo kao bivši učenici ponovno u kontaktu i druženju.

Kako i kada ste znali da se želite baviti psihologijom?

Od malena sam imala volju biti s ljudima i među ljudima, pomagati drugima i slušati druge. Kada sam u srednjoj školi odlučila da ću studirati psihologiju, bila je to moja odluka, no zasigurno i pod utjecajem tadašnje moje profesorice iz psihologije Ruže Lončar.

Već tada u svojim odnosima s drugima, prijateljima, znancima stalno sam imala potrebu razumjeti druge, biti im podrška, slušati druge; no onda mi znanstvenoistraživački rad nije bio ni u primisli kao ni rad sa studentima.

Zašto ste odabrali baš istraživački pravac?

Kada sam bila pri kraju studija psihologije, kao dobroj studentici otvorile su mi se neke mogućnosti zaposlenja na visokoškolskim ustanovama i/ili institutu. Odabrala sam prvo samo rad na Institutu, ali sam ubrzo počela i predavati studentima.

U kojoj mjeri Vam je gimnazija pomogla na studiju?

U gimnaziji sam dobila niz znanja iz područja društvenih znanosti koja su mi bila korisna u daljnjem školovanju, ali i iz područja matematike i statistike koja su u području psihologije također važna posebno kada se bavite znanstvenoistraživačkim radom. 

Zašto ste se počeli zanimati baš za obiteljske odnose i razvojnu psihologiju?

Moj diplomski rad bio je vezan uz dječje agresivno i prosocijalno ponašanje i to mi se svidjelo pa kad sam počela raditi na znanstvenom Institutu, nastavila sam istraživati područje socijalnoga i emocionalnoga razvoja djece, roditeljskim odgojnim postupcima, karakteristikama obitelji itd. Kada počnete istraživati u jednom području, stalno vam se otvaraju nova pitanja i tako sam ja do nas u svom znanstvenoistraživačkom radu najviše usmjerena na područje djece i mladih, roditeljstva, kvalitetu života obitelji, socijalnom i emocionalnom razvoju, razvojnoj psihologiji i primjeni u psihologiji obrazovanja te pozitivnoj psihologiji.

Što biste preporučili osobi koja se želi baviti psihologijom?

Usudila bih se reći da psihologiju trebate voljeti. Ako imate sklonosti za pomaganje drugima i želite se baviti takvom profesijom, psihologija je pravi izbor. Ja sam možda imala sreće da sam od samoga početka moga rada usporedno sa znanstvenoistraživačkim radom, predavala studentima, završila edukaciju iz psihoterapije, nešto radila i u području primijenjene psihologije te me sve to zajedno od samoga početka tjeralo na daljnji rad, a danas me zaista ispunjava. Kada bih kretala ponovno, odabrala bih isti put.  

Razgovarale: Tea Podbojec i Jana Matotek, 1.e

Dopunila: Ema Sabljak, 4.IB

Video poruku koju nam je gđa. Brajša-Žganec poslala povodom 380. obljetnice pogledajte na poveznici.

 [više]

Pregled aktivnosti Vijeća učenika u šk. god. 2016./2017.

Autor: Željka Pačalat, 13. 6. 2017. 17:44

Vijeće učenika ove je godine bilo posebno zaposleno. Nastojali smo organizirati zanimljive aktivnosti za učenike, ali i biti podrška kod većih događanja u organizaciji škole.

Tako smo početkom godine, već tradicionalno, organizirali razmjenu udžbenika. Nastavili smo projekt učenika mentora i organizaciju humanitarnih kvizova. Za naše kumče iz Tanzanije – Halimu bila je organizirana humanitarna tombola u holu škole. Učenici su pokazali da imaju veliko srce jer je u organizaciji Vijeća učenika prikupljeno pedesetak pernica za djecu naroda Saharawi koje im je dostavio naš sugrađanin Damir Vujnovac prilikom sudjelovanja na Saharskom maratonu.

Bili smo aktivno uključeni i u obilježavanje 380. godišnjice Prve gimnazije. Članovi Vijeća sudjelovali su u organizaciji koncerta i izložbe u Gimnetu, dežurali su u zbirkama, pomogli oko organizacije svečane sjednice te sudjelovali u druženju s bivšim učenicima.

Članovi Vijeća uključili su se i u organizaciju Međunarodnog dana srednjoškolaca te je na Prvoj uspješno odrađen FIFA turnir i radionica ŠALAbahteri. Nova aktivnost koju smo organizirali ove godine, a sigurno će se nastaviti i dalje, je predstavljanje fakulteta kroz iskustva studenata (bivših učenika).

Nadalje, nastojali smo pružiti i zabavne sadržaje za naše kolege. Održan je izbor za najbolju masku, organizirane su razmjene poruka za Božić i Valentinovo te smo prije nastave puštali glazbu preko razglasa u holu.

Članovi Vijeća sudjelovali su u nizu događanja kao gosti ili kao podrška u organizaciji i promociji prijavljujući druge zainteresirane učenike iz razreda za sudjelovanje: svečana sjednica povodom 380. godišnjice škole, razgovor s povjerenikom Europske komisije u Lendavi, regionalno zasjedanje Europskog parlamenta mladih, susret učenika i nastavnika starih gimnazija u Karlovcu, stručni skup Znanjem protiv mržnje, predstavljanje natječaja Slagalica, predavanja u organizaciji Varaždinske županije na temu nasilja i obitelji, edukativna predstava Lucijina priča, posjet Predsjednice Republike našoj školi, odabir kandidata za Županijsko vijeće učenika i učeničkog predstavnika za Etičko povjerenstvo škole, projekt o pužanju prve pomoći, predavanje bivšeg učenika o mozgu, radionica Hrvatske udruge za školovanje pasa vodiča i mobilitet.

Za Vijeće učenika bila je ovo vrlo uspješna godina. Nadamo se da će i one pred nama biti jednako pune posla, zabave i uspjeha! 

Dorotea Neuberg, 4.b, predsjednica Vijeća učenika

 Željka Pačalat, voditeljica

 

 

Službeni predstavnici u vijeću učenika u šk. god. 2016./2017. su:

Karlo Narančić (1.a), Leonardo Paska (1.b), Ema Mašić (1.c), Mirta Vučetić (1.d), Tea Podbojec (1.e), Dora Mihinjač (1.f), Leon Hegedić (1.g), Ena Novak (1.h), Noa Minđek (2.a), Ana Šobak (2.b), Matej Pavliček (2.c), Robin Kokot (2.d),  Anja Horvat (2.e), Marin Avirović (2.f), Viktor Divjak (2.g), Iva Dolenc (2.h),  Ana Vrabec (3.a), Domagoj Jurišak (3,b), Julia van Hoek (3.c), Vida Vertuš (3.d), Leo Pešut (3.e), Eva Josić (3.f), Šimun Ilčić (3.g), Elena Sovar (3.h), Tin Rogina (3.IB), Eleonora Detić (4.a), Dorotea Neuberg (4.b), Ana Marija Mašić (4.c), Dalia Hranić (4.d), David Preložiček (4.e), Ivan Komar (4.f), Matija Benić (4.g), Dora Vuković (4.h), Leona Blaži (4.IB).

Iz nekih razreda bilo je više redovitih sudionika u radu Vijeća pa valja istaknuti i doprinos pridružnih članova. To su:  Filip Poštenik (1.a), Lorena Breovec (1.b), Ana Marija Kastel (1.c), Pia Paska-Jaklin (1.d), Lovro Štefan (1.f), Marta Begović (2.e), Sven Stanisavljević (2.g), Katarina Meštrić (2.h), Marija Vuković (2.g), Karla Grašić (3.a), Klara Grašić (3.a) i Arian Peharda (4.b).

 [više]

Intervjui s bivšim učenicima Prve gimnazija Varaždin - Nino Žganec

Autor: Željka Pačalat, 9. 6. 2017. 09:39

Nino Žganec završio je Studij socijalnog rada na Pravnom fakultet u Zagrebu gdje i danas radi kao profesor na Katedri za teoriju i metodologiju socijalnog rada. Godine 1991. počeo je raditi kao mlađi istraživač u Studijskom centru socijalnog rada te se od početka svojega rada specijalizira za područje organiziranja i razvoja lokalne zajednice.

U ležernom razgovoru saznali smo o iskustvima g. Žganca iz njegovih školskih dana. Proveo je zadnje dvije godine srednjoškolskoga obrazovanja na varaždinskoj Prvoj gimnaziji, dok je prve dvije godine pohađao Medicinsku školu. No, i te dvije godine iskreno su ga povezale s gimnazijom te smo tako dijelili iskustva o profesorima i posjetili zbornicu. G. Žganec rekao je da se srednjoškolskih dana prisjeća kao najljepšega razdoblja života koje je prebrzo prošlo, kao perioda života ispunjenoga novim iskustvima – od prijateljstva do prvih ljubavi. Dapače, nazvao je taj dio svojeg života beskrajno bezbrižnim razdobljem.

Za socijalni rad počeo se zanimati tek krajem trećega razreda srednje škole, no u tu karijeru i putanju nikada nije sumnjao. Međutim, u njegovo vrijeme na srednjoj školi nije bilo puno razgovora o socijalnim temama i radu s ranjivim skupinama, ali danas, dobrim dijelom zaslugom samoga g. Žganeca, učenici Prve gimnazije Varaždin mogu sudjelovati u volonterskom projektu Jačanje socijalne osjetljivosti učenika i zajednice prema ranjivim skupinama građana. Volontiranje općenito smatra jako bitnim formativnim elementom u razvoju svakoga čovjeka. To je i jedan od glavnih razloga za pokretanje školskoga volonterskog projekta s ranjivim skupinama građana koji je predložio prije četiri godine kao član Vijeća roditelja. Projektu je teorijski i praktično dao dobar početni zamah, a i danas ga prati i podržava. Volontiranje s ranjivim skupinama građana do danas se održalo kao jedna od najpopunjenijih aktivnosti za učenike ove škole.

Puno smo saznali o zvanju g. Žganca. Ispričao nam je o svojim iskustvima kao profesora socijalnoga rada. Iako g. Žganec ne radi kao socijalni radnik, nego kao profesor na Pravnom fakultetu, on je veoma angažiran na svom radnom mjestu i brojnim udrugama koje se bave socijalnim problemima u društvu. Smatra da status socijalnih radnika u Hrvatskoj, ali i u svijetu, nije visok te da postoje predrasude koje povezuju socijalne radnike s birokracijom, dok je to zapravo vrlo životan rad temeljen na pomaganju onima kojima je najteže.

G. Žganec podijelio je s nama mnoge brige o budućnosti hrvatskoga društva. Saznali smo mnogo o glavnim problemima društva u kojima je vodeća socijalna neosjetljivost. Po njegovu mišljenju najviše su marginalizirana socijalna skupina osobe s invaliditetom i osobe s intelektualnim poteškoćama koje se većinom nježno izbacuju iz društva i smještaju u institucije. Samim time ograničava im se već ograničena mogućnost integracije i ugodnijega života.  Neko smo se vrijeme zadržali na toj temi razgovarajući o mogućim rješenjima koja zahtijevaju veliki vremenski raspon i angažman cijeloga društva da bi rezultati bili vidljivi.

Iako je naš sugovornik rekao da ne može izravno imenovati svoje uzore, ono što najviše cijeni kod ljudi njihova je predanost, ustrajnost i odgovornost u bilo kojoj profesiji. Osobi koja namjerava ići sličnim životnim putem i baviti se socijalnim radom preporučio bi da bude spremna na zapreke i nerazumijevanje, no i da je to rad koji nudi nevjerojatnu nagradu koja se ne mjeri u novcu, nego u unutarnjem ispunjenju. Ako osoba želi biti zadovoljna životom, ne zbog ekstrinzične motivacije poput ugleda ili materijalnih dobara, nego zadovoljna samom sobom, onda socijalni rad može biti zanimanje za nju. 

Pripremile: Lucija Čolo i Ivana Lovrenčić, 4. a
Nadopunila: Ema Sabljak, 4. IB

Video-poruku g. Žganeca možete pogledati na ovoj poveznici.

 [više]

Intervjui s bivšim učenicima Prve gimnazije Varaždin - Lidija Matjačić

Autor: Željka Pačalat, 5. 5. 2017. 07:47

Lidija Matjačić znanstvenica je koja trenutačno radi na University of Surrey, no početke je također imala na Prvoj gimnaziji Varaždin. Prvobitno je završila kemiju na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu, međutim osim u Ujedinjeno Kraljevstvo život ju je također odveo prema drugim znanostima te tako u Surreyju radi na području fizike.

 Imate li neku najljepšu uspomenu iz srednjoškolskih dana?

Teško je istaknuti pojedinačne uspomene iz Gimnazije. Bilo je to jako intenzivno razdoblje u smislu različitih događanja. Budući da sam iz Preloga, putovala sam vlakom u Varaždin i ta su putovanja uvijek bila jako zanimljiva te su značajno povećala moju mrežu prijatelja i poznanika. Vrijeme provedeno u Gimnaziji i Varaždinu bilo je jako veselo i rado se sjećam mnogih predavanja i rasprava u školi kao i druženja s prijateljima iz razreda.

Što Vas je motiviralo da upišete fiziku na PMF-u?

Ja sam zapravo završila kemiju na PMF-u. Zadnje dvije godine fakulteta počela sam raditi u Laboratoriju za nuklearne analitičke metode na Zavodu za eksperimentalnu fiziku Instituta Ruđer Bošković gdje mi je bio ponuđen posao asistenta na jednom vrlo zanimljivom europskom projektu već prije nego što sam diplomirala. Nakon diplome ostala sam na Ruđeru još tri godine da bih nakon toga dobila posao u Ion Beam Centre, University of Surrey u području Ion Beam Physics. Tako da je moje usmjeravanje u fiziku počelo već tijekom studija kemije. Uglavnom, mogu reći da je PMF bio moj jedini izbor fakulteta jer sam se oduvijek željela baviti znanošću.

Jeste li imali uzore tijekom srednjoškolskog doba, i ako jeste, tko su oni bili?

To se pitanje zapravo direktno nadovezuje na prethodno te mogu reći da su mi uzori uvijek bili znanstvenici. Smatram da je znanost specifično zanimanje koje mnogi od nas vole definirati kao “stil života”. Znanost zahtijeva neprekidno učenje  i veliko strpljenje. Iz znanstvene zajednice posebno bih istaknula žene kojih još uvijek ima u tragovima u područjima kao što su fizika i inženjerstvo.

Što Vas je motiviralo da svoj rad nastavite izvan Hrvatske, točnije, na Sveučilištu u Surreyju?

Želja za odlaskom u inozemstvo javila se već tijekom studentskih dana. Za nas znanstvenike promjena grupe, laboratorija pa čak i područja istraživanja neophodna je jer je to jedini način da razvijate svoj način razmišljanja. Budući da u Hrvatskoj to ne možete postići u većini disciplina, prisiljeni ste otići. Isto tako u Hrvatskoj su prilike za razvoj dosta umanjene u odnosu na mnoge druge države u Europi i šire što je čini manje atraktivnijom za znanstvenike.

Kakva su vaša iskustva s radom u Surreyju i što vas se posebno dojmilo kada ste tamo prvi puta došli?

Moj rad u Surreyju mogu ocijeniti kao vrlo pozitivno i ugodno iskustvo. Kad sam tek stigla u Englesku, bila sam impresionirana s multikulturalnošću koje tamo postoji. Mislim da je Ujedinjeno Kraljevstvo vrlo posebno u tom pogledu u cijelom svijetu.

Kakvi su Vaši planovi za budućnost?

Trenutačno sam u procesu završavanja doktorata u Ion Beam Centre. Nakon toga planiram ostati u Engleskoj još neko vrijeme. Spremna sam preseliti i u neku treću destinaciju, po mogućnosti u Europi. Povratak u Hrvatsku zasad je malo vjerojatan, no nikako nije isključen. Razmišljam i o mogućnosti promjene sektora što bi značilo prelazak u industriju.

Da se možete vratiti u srednjoškolsko doba, biste li što promijenili i zašto?

Da se mogu vratiti u srednjoškolske dane, ne bih puno promijenila. Vjerojatno bih malo povećala svoju predanost učenju koja mi je često nedostajala.

Što biste poručili sadašnjim gimnazijalcima koji žele svoj put nastaviti studirajući prirodne znanosti?

Svima koji vole prirodne znanosti preporučila bih da upišu PMF. U današnje vrijeme mobilnost je omogućena već u ranijim fazama studiranja pa bi tu mogućnost trebalo iskoristiti. Isto tako trebali bi uzeti u obzir upisivanje studija u nekim drugim državama unutar EU. S diplomom iz prirodnih znanosti dobit ćete analitički i kritički način razmišljanja koji osim u znanosti, možete primijeniti u mnogim drugim disciplinama kao što su industrija, financija i politika.

Pripremila: Marta Barbir, 3. IB

Video-poruku gđe. Matjačić možete pogledati na ovoj poveznici.

 [više]

Intervjui s bivšim učenicima Prve gimnazije Varaždin - Enes Garibović

Autor: Željka Pačalat, 5. 4. 2017. 08:31

Enes Garibović student je Fakulteta elektrotehnike i računarstva u Zagrebu, a bavi se karateom od svoje sedme godine. Od tada je osvojio brojna odličja i ima razne nacionalne i međunarodne uspjehe među kojima je važno naglasiti da je postao državni prvak čak sedam puta, a nedavno je postao i europski prvak u Sofiji pobijedivši Francuza Jessieja da Costu čak 10 – 2. Također na svjetskoj ljestvici poretka trenutačno je prvi u svojoj kategoriji.

 

Ispričaj nam uspomene koje te vežu za ovu školu.

Vežu me mnoge lijepe uspomene, izdvojiti samo jednu bilo bi jako teško, gotovo nemoguće. Znam da se sve uspomene vežu uz moj razred 4. f te uz sve moje profesore i razrednika profesora Matečaka. Gimnazija mi je ostavila mnoge lijepe uspomene kojih ću se rado sjećati tijekom cijelog života.

 

Reci nam više o svojem fakultetu, koji si smjer i kakvi su ti dojmovi?

Student sam treće godine Fakulteta elektrotehnike i računarstva u Zagrebu, a smjer koji sam upisao zove se Elektroničko i računalno inženjerstvo. Za sada sam zadovoljan, sve sam ispite položio i s uspjehom sam također zadovoljan. To je ono što sam ja zapravo i htio upisati i čime se kasnije u životu želim baviti.

 

Reci nam više o sportu kojim se baviš. Kada si shvatio da je prestao biti hobi te postao ozbiljniji, profesionalni sport?

Treniram karate od svoje sedme godine, što je već trinaest godina. Naravno na početku, kako si i rekao, bio je hobi, a kasnije kada su stizali malo veći rezultati i kad sam dobio poziv u reprezentaciju, tad su krenuli još veći rezultati i sport mi je postao više od hobija. Danas mi je to druga profesija. Treniram svaki dan, imam obveze u nacionalnom savezu, kategoriziran sam sportaš i stipendist olimpijskoga odbora tako da sam ugovorom vezan s olimpijskim odborom i moram izvršavati sve svoje sportske obveze. Sve ih ispunjavam s osmijehom i nije mi uopće teško.

 

Kako usklađuješ sport i fakultet?

U početku, na prvoj godini, bilo mi je teško uskladiti sve fakultetske i sportske obveze, a kasnije kad sam se bolje organizirao, postalo mi je puno lakše. Zahvalio bih fakultetu koji mi je izišao ususret, a i srednjoj školi, Prvoj gimnaziji Varaždin, koja mi je također izišla ususret i olakšala mi usklađivanje obveza.

 

Za kraj, imaš li kakvu poruku za sadašnje učenike Prve gimnazije Varaždin?

Mogu im samo reći da uče, ali i uživaju koliko god mogu te da nađu fakultet koji ih zanima i da se njemu posvete najviše moguće te da će im onda fakultet postati najmanja briga.

Pripremio: Filip Gomerčić, 4. b

Enesovu video-poruku za naše učenike možete pogledati na poveznici.

 [više]

Intervjui s bivšim učenicima Prve gimnazije Varaždin – Sofija Cingula

Autor: Željka Pačalat, 21. 3. 2017. 08:39

Sofija Cingula je mezzosopranistica rođena 1977. godine u Zaboku. Osnovnu i srednju školu završila je u Varaždinu, gdje je polazila i glazbenu školu, smjer violončelo u klasi profesora Darija Milkovića te solo pjevanje u klasi profesorice Darije Hreljanović. U 1995./1996. započinje studij Solo pjevanja na Sveučilištu za glazbu i glumu u Beču gdje završava dva magisterija u pjevačkoj klasi profesora Sebastiana Vittuccia: smjer Opera u klasi prof. Kurta Malma i Uwea Theimera te smjer Solo pjesma i oratorij, najprije u klasi KS Marjane Lipovšek, a potom kod KS Roberta Holla. Kasnije se  stručno usavršava na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi prof. art. Lidije Horvat-Dunjko, te surađuje i s prof. art. Dunjom Vejzović.

Vokalnom pedagogijom aktivno se bavi već nekoliko godina – najprije kao profesorica Solo pjevanja i Komorne glazbe na Glazbenoj školi u Varaždinu, a potom na Muzičkoj akademiji Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli gdje radi kao docentica. Trenutno je predstojnica Odsjeka studija Solo pjevanja i Odsjeka studija Klavira. Osim pedagogiji Sofija Cingula je predana i domaćim i inozemnim nastupima koji obuhvaćaju širok repertoar.

 

Kada i kako ste shvatili da je pjevanje Vaš poziv?

Jako sam se rano zaljubila u klasičnu glazbu i operno pjevanje. Još u osnovnoj školi, kad sam kao članica zbora nastupala na Varaždinskim baroknim večerima uz tadašnje velike pjevačke zvijezde, shvatila sam da bih se i sama voljela time baviti. Tada je to sve bio samo san, no postupno se želja sve više uvlačila u mene i odjednom sam shvatila da najviše vremena, unatoč ostalim svojim talentima, posvećujem ostvarivanju upravo tog sna.

 
Kako to da ste se odlučili za studij u Beču? 

U to su vrijeme, slično kao i danas, mnogi solo pjevači nakon varaždinske glazbene škole svoj profesionalni put nastavljali na akademijama izvan Hrvatske pa je meni nekako logično bilo da i ja krenem njihovim stopama. U četvrtome razredu Gimnazije već sam jako dobro osjećala da je solo pjevanje ono čime bih se voljela baviti u budućnosti i jednostavno sam željela vidjeti hoću li uspjeti položiti prijamni ispit na jednoj od najstarijih i najpoznatijih glazbenih akademija u svijetu. U ono vrijeme nije bilo mogućnosti koje danas nude youtube ili slični serveri na kojima su dostupni nastupi i majstorski tečajevi eminentnih svjetskih glazbenica i glazbenika koje možemo pratiti u bilo kojem kutku svijeta. Beč kao značajni glazbeni centar nudio je i više od toga, a meni je bio (i ostao) simbol izvrsnosti i u umjetničkom smislu i u smislu vlastitog usavršavanja.


Tko su bili Vaši uzori na studiju?

Tijekom studija (ali i prije i poslije njega) uzori su mi bile poznate pjevačice hrvatskog porijekla koje su ostvarile iznimne uspjehe na svojim područjima poput Ruže Pospiš Baldani, Nade Puttar Gold, Dunje Vejzović… U ono vrijeme u Beču smo satima stajali u redovima da bismo došli do stajaćih mjesta za izvedbe u kojima su nastupali: Luciano Pavarotti, Placido Domingo, Edita Gruberova, Agnes Baltza. Svi smo slušali Ceciliju Bartoli, Marjanu Lipovšek, kod koje sam upisala magisterij iz Lieda i oratorija i uživali kad smo na hodnicima akademije susretali velikane poput Edith Mathis, Walterra Berrya, Roberta Holla, Margarite Lilowe. Danas bismo sigurno imali bezbroj „selfija“ s njima, ali tada su bila drugačija vremena, presretni smo bili ako smo izmijenili usputni pozdrav ili, ako bi bilo prilike, da prokomentiramo naše zadnje nastupe i čujemo njihove savjete.  Posebno smo ponosni bili kad su u Beču nastupali hrvatski umjetnici poput pokojnog maestra Vjekoslava Šuteja ili mog kolege sa studija Tomislava Mužeka koji je tada već ostvarivao svoje prve ogromne profesionalne uspjehe.


Imate li uzore i dandanas?

U profesionalnome smislu danas rado pratim Annu Netrebko, Elinu Garanču, Jamie Barton, ali i brojne druge pjevačice i pjevače koji nastupaju u najpoznatijim svjetskim opernim kućama ili na koncertnim pozornicama. Veselim se kad među njima vidim i velik broj mojih bivših kolegica i kolega sa studija – prekrasno je prisjetiti se naših zajedničkih početnih koraka i bezbrojnih proba koje smo prolazili zajedno. Ipak, u ovim godinama, uzori mi više nisu samo stručnjaci iz moje profesionalne domene, nego plemeniti i hrabri ljudi koji strastveno i s ljubavlju rade svoj posao i svaki dan pokušavaju dati najbolje od sebe. Divim se ljudima koji se bore s teškim bolestima, roditeljima koji odgajaju pristojnu i zdravu djecu, djeci koja brinu za svoje roditelje i starije – općenito svima onima koji u srcu imaju dobrobit cijelog društva, a ne samo vlastiti probitak i boljitak. Bez tog sebedarja svijet jednostavno ne može biti bolji (ni u umjetnosti ni u ostalim sferama).


Jeste li ikad sumnjali u izbor svoga zanimanja s obzirom na stav koji ljudi inače imaju prema njemu? 

Moram priznati da sam predrasude uvijek uspješno ignorirala i bila zahvalna jer sam mogla studirati ono što volim, jer se danas mogu baviti poslom koji silno volim, jer smijem izgarati za ono što smatram vrijednim. Nisam sumnjala u svoj izbor, samo u svoje domete s kojima u umjetnosti jednostavno nikada ne možemo biti zadovoljni. Glazba nas tjera da uvijek težimo onome što još nismo ostvarili, da se usavršavamo cijeli život, da rastemo i onda kad se čini da smo došli do samog kraja. S time nemam problema, to je žrtva koju spremno i s radošću prihvaćam. Ipak, što sam starija, sve sam svjesnija predrasuda, stereotipa i zabluda koje prate moje zanimanje i to je ono što mi teško pada.

 

Zašto ste se odlučili za pedagogiju? Što Vam je sada draže: biti pedagog ili izvođač?

Pedagogija me oduvijek zanimala, no mislila sam da ću se njome baviti tek u poznijim godinama. Ispalo je da sam zapravo dosta mlada ušla u vode vokalne pedagogije i u njoj pronašla jednaku strast i kreativnu energiju kao i u pjevačkom dijelu moje karijere. Presretna sam što se i pedagogija i nastupi prožimaju i čine me boljom u obje domene. Više ne bih mogla zamisliti da jedno ne prati drugo. Silno volim rad sa studentima, volim ih podučavati, ali i od njih učiti i beskrajno me veseli svaki njihov uspjeh i napredak.

Kao izvođač volim neprestanu težnju k ispunjenju umjetničkih težnji. Smatram se privilegiranom što mogu izvoditi kapitalna djela svjetske glazbene literature, ali i nove skladbe suvremenih autora koji su svjedoci svoga vremena i dokaz da bez umjetnosti ne bi bilo ni nas.

 
Pripremila: Dalia Oluić, 4. IB

Nastup gđe. Cingule na otvorenju proslave 380. godišnjice škole možete pogledati na snimci zajedno s nastupima ostalih izvođača (ona počinje nakon 18. minute).

 

 [više]

Intervjui s bivšim učenicima Prve gimnazije Varaždin - Ksenija Uroić

Autor: Željka Pačalat, 9. 3. 2017. 08:13

Dr. sc. Ksenija Uroić rođena je 7. siječnja 1985. godine u Varaždinu. Nakon završene Prve gimnazije Varaždin svoje je obrazovanje nastavila na Prehrambeno-biotehnološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu na kojem je 2009. godine diplomirala na studiju Biotehnologija – Biokemijsko-mikrobiološki smjer – kao jedna od 10 % najuspješnijih studenata. Tijekom diplomskog studija primila je nekoliko istaknutih priznanja, poput Državne stipendije A kategorije za nadarene studente, stipendije Rotary Cluba za izvrstan uspjeh tijekom studiranja, Rektorove nagrade za studentski rad te DAAD stipendije za stručnu praksu. Od listopada 2009. godine zaposlena je na PBF-u, u Laboratoriju za tehnologiju antibiotika, enzima, probiotika i starter kultura kao znanstveni novak, asistent. Poslijediplomski doktorski studij Biotehnologija i bioprocesno inženjerstvo završila je 2014. godine na istom fakultetu. Tijekom diplomskog studija usavršavala se na Bundesanstalt für Materialforschung und -prüfung u Berlinu, a zatim tijekom poslijediplomskog studija na Biotehniški fakulteti Univerze v Ljubljani te na Department of Veterinary Biosciences, University of Helsinki. Dobitnica je Potpore Biotehničke zaklade Prehrambeno-biotehnološkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu te L'ORÉAL-UNESCO nagrade “Za žene u znanosti”, čime je postala članicom svjetske obitelji stipendistica ovog hvalevrijednog programa koji su 1998. godine pokrenuli L'Oreal i UNESCO s ciljem promoviranja žena u svijetu znanosti i mijenjanja njihove predodžbe u društvu. Tijekom svoga dosadašnjeg rada sudjelovala je na brojnim nacionalnim i međunarodnim znanstvenim i tehnologijskim projektima, dok je aktivno sudjelovala na više od 20 domaćih i međunarodnih znanstvenih skupova. Autorica ili koautorica je 12 znanstvenih radova te je članica Hrvatskog mikrobiološkog društva i Hrvatskog društva za biotehnologiju. Od 2015. godine radi u Laboratoriju za tehnologiju antibiotika, enzima, probiotika i starter kultura PBF-a kao znanstveni novak, poslijedoktorand, a od rujna 2016. godine kao docent.

 

Kako biste u tri riječi opisali četiri godine koje ste proveli u Prvoj gimnaziji Varaždin?

Ludo, nezaboravno i… intenzivno, evo mislim da je to stvarno najprikladnije.

 

Što Vam je iz doba gimnazije ostalo u najljepšem sjećanju?

Moji prijatelji iz razreda.

 

Jesu li Vam se kemija ili biologija ikada tijekom Vaše osnovne i srednje škole zamjerile? Naime, pitam zato što je laureat Nobelove nagrade iz kemije 2014. godine Eric Betzig izjavio: “Chemistry was always my weakest subject in high school and college.”

Ne, moram priznati da ne. Iako, ja sam poznata kao osoba kojoj se apsolutno nemoguće zamjeriti :). Mene je oduvijek fasciniralo istraživati što se događa na kemijskoj i biološkoj, oku nevidljivoj, razini stvari i pojava koje nas okružuju, a pritom sam imala sreće da su moji učitelji i profesori iz kemije i biologije bili izuzetno kompetentni te da su mi u tome pružili podršku.

 

Kada ste odlučili upisati PBF i zašto?

Bila je to doslovno ljubav na prvi pogled :). Naime, kada sam saznala za studij biotehnologije, koja u svojoj srži povezuje sve prirodne znanosti, a zbog svoga je inženjerskog aspekta i veoma primjenjiva, znala sam da je to baš za mene. Odlučujuća spoznaja mi je svakako bila da rezultat rada na tom području može biti na iznimno veliku korist ljudima. Naime, za mene ne postoji veća motivacija od toga da si prilikom rada mogu vizualizirati čovjeka kojem ono što radim može na neki način pomoći. Inače, za moju okolinu je bilo poprilično iznenađujuće što sam odabrala fakultet koji je slovio kao veoma težak te u to vrijeme nije bio baš popularan, posebno zato što sam istovremeno primljena i većini atraktivnu farmaciju. No, ja sam oduvijek voljela izazove, a svoju odluku nikada nisam zažalila.

 

Jeste li ikada požalili bilo koju odluku vezanu uz svoje obrazovanje?

…Nekako vjerujem da je postojalo još puno različitih scenarija kako i gdje sam ja mogla završiti, zato što ne mogu reći da su prirodne znanosti bile jedino što me zanimalo. Bila sam dosta svestrana, voljela sam istraživati te sam se pronalazila i u nekim drugim područjima. Što bi bilo da sam se odlučila za nešto potpuno drugačije, ne znam..; no bilo bi strašno zanimljivo to vidjeti. Samo znam da te život u određenim trenutcima natjera da doneseš važne odluke, a ja sam ih uvijek donosila na temelju osjećaja. Možda ovo zvuči malo sanjarski, ali ja u to potpuno i iskreno vjerujem. Naravno da treba dobro promisliti o svemu te biti odgovoran, posebno zbog činjenice da naše odluke često imaju posljedice i na ljude oko nas, no ja apsolutno vjerujem u to da, tek kada radiš ono što voliš, možeš  biti stvarno dobar u tome i zaista biti sretan.

 

Da niste biotehnolog, što biste bili? Možete li se uopće zamisliti u nekom drugom zanimanju?

Mogla bih se, definitivno. Mislim da bi moje idealno zanimanje bilo u nekoj djelatnosti koja bi podrazumijevala stalni i neposredni rad s ljudima. Zasad tu svoju potrebu i želju ostvarujem u kontaktu sa studentima u sklopu svojih nastavničkih aktivnosti, ali to meni, općepoznatom ekstremistu, nekako nije dovoljno. Naime, moj se rad, uz nastavu, sastoji od znanstveno-istraživačkog rada koji podrazumijeva da se zatvorim u laboratorij gdje provodim vrijeme sama sa sobom i predmetom svog istraživanja. Iako eksperimentalni rad može biti stvarno uzbudljiv, posebno kada bude nagrađen nekim super zanimljivim rezultatima, ja svoju najveću inspiraciju i motivaciju pronalazim u ljudima te ono što me zaista najviše veseli jest da mogu vidjeti čovjeka koji se nasmije kao rezultat nečega što ja napravim. U mom sadašnjem poslu je put od onoga što ja radim do čovjeka kojem će konačno biti namijenjeni rezultati mog rada malo duži te ga ne mogu do kraja pratiti. No, tko zna gdje ću ja uopće na kraju završiti? Ne volim se ograničavati te odbijam vjerovati da u mom životu više neće biti novih izazova. Zasad uživam u ovom uzbuđenju i neizvjesnosti te se svakodnevno trudim pronaći taj neki viši smisao vlastitog postojanja.

 

Zašto ste odabrali baš bakterije? Što Vas toliko fascinira kod njih?

Hm, kod bakterija? Prvenstveno, one su idealne za proučavanje jer se brzo dijele te nam u veoma kratkom roku mogu dati puno informacija, što rad s njima čini iznimno dinamičnim. S druge strane, mene je oduvijek veselilo rušenje predrasuda. Naime, bakterije su često smatrane isključivo lošima te je stav ljudskog roda prema bakterijama oduvijek je bio izrazito negativan. Međutim, bakterije s kojima ja najviše radim u sklopu Laboratorija za tehnologiju antibiotika, enzima, probiotika i starter kultura, koji je osnovala i koji već dugi niz godina uspješno vodi profesorica Jagoda Šušković, su dobre, probiotičke bakterije, koje su  iznimno korisne za zdravlje ljudi. Općenito, traženje iznimaka među pravilima je uvijek veliki izazov.

 

Osvojili ste zaista brojne stipendije, nagrade i priznanja. Koja Vam se od njih posebno urezala u pamćenje i po čemu?

…Uh, to mi je uvijek nekako najneugodnija tema. Iskreno, priznanje za najvolonterku tijekom jedne humanitarne akcije mi je definitivno nešto što mi je najviše priraslo srcu. Osim toga, stipendije za stručna usavršavanja su mi bile posebno drage jer su mi pružile iskustva rada u renomiranim inozemnim laboratorijima, što je neophodno za kvalitetan rad svakog znanstvenika. U ostalim osvojenim nagradama veselilo me što sam ih mogla podijeliti s ljudima za koje sam smatrala da su doprinijeli njihovom osvajanju te koji su u ključnim trenutcima mog života bili uz mene i vjerovali u moj rad. Jedino je to po mom mišljenju imalo smisla. Tu prvenstveno mislim na svoju užu obitelj, koja mi uvijek i u svemu pruža bezuvjetnu i meni neprocjenjivo važnu podršku. No, sve što sam dosada napravila u profesionalnom smislu, rezultat je isključivo timskog rada. Stoga sve svoje uspjehe nedvojbeno pripisujem zajedničkom trudu svih članica mog Laboratorija – svoje šefice, profesorice Jagode Šušković, mentorice profesorice Blaženke Kos te kolegica Jasne i Andreje. Inače, ja zaista nikad ništa ne radim s ciljem da dobijem neko tuđe priznanje, već iz zapravo jednog jako sebičnog razloga, a to je da se ja osjećam zadovoljnom sama sa sobom. Naime, kada na kraju dana znam da sam uspjela napraviti nešto dobro i korisno, osjećam se istinski ispunjenom. Osim toga, važan mi je osjećaj da neprestano pomičem svoje granice te da se razvijam i postajem bolja. Od te spoznaje zaista ne postoji veća nagrada.

 

Kakvo je Vaše iskustvo školovanja izvan Hrvatske? Koja Vas se zemlja posebno dojmila?

Finska me se definitivno najviše dojmila, vjerojatno zato što je bila potpuno drugačija od svega što sam do tada iskusila. Bila sam tamo u najekstremnijim uvjetima, u zimskom periodu kada je temperatura uglavnom bila oko -25°C, a snijeg toliko obilan da često nisam mogla razlikovati ljude od snjegovića J. No, iako se općenito smatra da su Finci i po karakteru izrazito hladni, ja se ne bih potpuno složila s time. Oni samo paze da ne uđu u tuđi privatni prostor, što se često tumači na pogrešan način. Ja sam provela tri mjeseca na Sveučilištu u Helsinkiju te ne mogu reći da sam se osjećala posebno povezanom s finskim kolegama. No, budući da sam pokušavala iskoristi svo vrijeme na poslu za eksperimentiranje u zaista „svemirski“ opremljenim laboratorijima, a svoje slobodno vrijeme za nova iskustva kao što je kupanje u rupi usred zaleđenog jezera, nisam se posebno osvrtala na to. Međutim, kada sam se trebala vratiti u Hrvatsku, pripremila sam neke hrvatske delicije te pozvala sve kolege na oproštajno druženje da se pozdravimo (i da nazdravimo :)). U jednom trenutku moja tamošnja mentorica potpuno je neočekivano stala na sredinu prostorije te započela govor. Pričala je o tome koliko joj je bilo lijepo raditi sa mnom te da joj je strašno žao što odlazim, nakon čega se i rasplakala te me čvrsto zagrlila. Ja sam bila potpuno u šoku jer nisam znala odakle u tom trenutku, nakon toliko vremena, dolaze sve te njezine silne emocije. Moram priznati da su i moje emocije vezane uz Finsku još poprilično intenzivne, jer je jednako intenzivno bilo sve što sam tamo doživjela i preživjela :). Općenito smatram da je za svakog znanstvenika neophodno da izađe iz okvira svog laboratorija te provede neko vrijeme u drugačijem okruženju. Samo tako može proširiti svoje vidike te naučiti nešto zaista novo.

 

Danas popularno pitanje za sve mlade obrazovane ljude; jeste li ikada pomišljali da odete iz Hrvatske?  Zašto?

Ne, nikada toliko da bi došlo do faze realizacije. Moram priznati da su neke ponude bile izrazito primamljive te mi ih je bilo i jako teško odbiti, no ja sam odlučila ostati i svakodnevno se truditi pridonositi da priča o Hrvatskoj bude malo bolja i veselija. Pritom moram naglasiti da nimalo ne zamjeram ljudima koji misle drugačije i odluče otići. Naime, svaki čovjek ima svoj životni put koji treba slijediti. Ja sam svjesno izabrala put koji ne vodi karijeri kakvu bih možda mogla imati u nekim boljim uvjetima, ali budući da su na tom putu i moja uža i šira obitelj te brojni prijatelji s kojima želim zadržati intenzivan i neposredan odnos, ja za time nimalo ne žalim.

 

Općenito, kakvi su Vaši planovi za budućnost? Jeste li već postigli u životu sve što ste si zacrtali ili se Vaša očekivanja neprekidno povećavaju?

Budući da jedino što sam si ja čvrsto zacrtala u životu jest da budem sretna te, još više, da ljudi koje volim budu sretni, svaki je dan nova prilika da to iznova pokušam ostvariti. Općenito vjerujem da se čovjek mora uvijek truditi biti što bolja verzija sebe, kako poslovno, tako i privatno, te uvijek imati neki cilj kojem teži. Ja ih imam cijelu hrpu :). Moj je najveći kratkoročni cilj istrčati svoj prvi polumaraton, što ću uskoro pokušati ostvariti (držite fige :)). To je trenutačno prva stavka na mojoj „to-do“ listi koja je poduža te se neprestano ažurira!“ (u međuvremenu otrčala tri polumaratona, op. a.) No, više od svega, voljela bih da se jednog dana mogu osvrnuti unatrag te vidjeti da je ono što sam radila u životu imalo nekog smisla.. i izgubiti u pokušaju da se prisjetim svih veselih uspomena :)

 

Koji je Vaš savjet svim mladima koji se planiraju upustiti u znanstvene vode, ali nisu posve sigurni u sebe?

Za rad u znanosti treba puno strasti. Jedino strastven (možda pritom i malo ludJ) čovjek može podnijeti teške trenutke neizvjesnosti koji su neminovni tijekom istraživanja potpuno novih stvari. Osim toga, potrebna je velika doza fleksibilnosti budući da te rezultati ponekad odvedu u smjeru potpuno drugačijem od onog koji si ti zamislio. Naime, put od postavljanja hipoteze do izvođenja konačnog zaključka valovit je, jako valovit te je za to potrebno i puno strpljenja i ustrajnosti te neprihvaćanja odustajanja kao opcije. Eto, ako imate samo to, slobodno se bez straha bacite u znanstvene vode i... uživajte :) !

 

Da se možete vratiti u gimnaziju, biste li što promijenili, tj. koji biste si savjet dali, sad nakon brojnih iskustava stečenih u životu?

Rekla bih si da ne trebam sve, posebno sebe, shvaćati tako ozbiljno i da se ne moram toliko brinuti. Naime, tada sam baš bila jako zabrinuta i imala izrazito malo samopouzdanja, zbog čega možda nisam bila dovoljno hrabra napraviti neke korake u životu u trenutku kada sam htjela. No, danas su mi koraci ipak malo hrabriji i odlučniji. Danas znam da je neminovno da se u životu donose i dobre i loše odluke. Isto tako znam da loše odluke nisu ništa strašno. Da se nakon pada treba samo nasmijati, baciti neku foru na svoj račun (zapravo, za to najčešće služe prijatelji :)), dignuti i početi iznova. Na kraju, život je milina! Ja sam toga svjesna svaki put kada uspijem uloviti trenutak izlaska ili zalaska sunca.. A još više kada sam okružena ljudima koje volim. No, činjenica je da najljepše stvari dolaze nakon najviše truda, napora i ulaganja. Zato kada ti je najteže, kada daješ sve od sebe, kada ideš izvan granica onoga što si vjerovao da su tvoje mogućnosti.. samo znači da će jednako intenzivno predivna biti i nagrada na kraju.

Pripremio: Tin Rogina, 3. IB

Poruku gđe. Uroić povodom 380. godišnjice škole možete pogledati ovdje.

 [više]

Intervjui s bivšim učenicima Prve gimnazije Varaždin – Tanja Perec

Autor: Željka Pačalat, 28. 2. 2017. 08:13

Tanja Perec rođena je 8. lipnja 1992. godine u Varaždinu. Prije 13 godina postala je član Streljačkog društva Varaždin i od tada uspješno napreduje u disciplini zračna puška 10 metara. Pod vodstvom trenera Josipa Plečka Tanja niže odlične rezultate od kojih je važno spomenuti naslov europske juniorske prvakinje koji je osvojila u Bresciji 2011. godine. Nastupala je 2010. na Olimpijadi za mlade u Singapuru gdje je osvojila 6. mjesto. Na Europskom prvenstvu za juniore u Bologni osvojila je 2. mjesto u disciplini malokalibarska puška. Također je osvojila naslov kadetske, juniorske i seniorske prvakinje Hrvatske u zračnom i malokalibarskom oružju. Za Olimpijske igre u Rio de Janeiru 2016. plasirala se osvojenim 6. mjestom na Europsko prvenstvu u Győru. Na olimpijskim igrama zauzela je sjajno 29. mjesto.

 

Jeste li sami pokrenuli inicijativu bavljenja streljaštvom? Jer većina djece odabere popularnije sportove poput rukometa, nogometa, košarke... Kako ste se odlučili za baš ovaj sport?

Moj je glavni inicijator bila mama, zajedno smo trenirale do početka moje srednje škole kad je ona morala prestati trenirati, no ja sam nastavila njezinim stopama. Tim se sportom bavim od desete godine.

 

Od samih mukotrpnih priprema i samih natjecanja, koji Vam je najdraži dio u cijelom procesu sporta kojim se bavite?

Najdraži su definitivno natjecanja, upoznavanja novih ljudi i medalje (iako na natjecanja ideš da sudjeluješ, dakako da i priželjkuješ postolje i medalju jer za to i treniraš). 

 

 Postoji li neko natjecanje koje Vam je posebno drago i zbog čega će Vam ostati u sjećanju?

Definitivno Olimpijske igre u Riju 2016. godine. Mislim da je svakom sportašu san samo se i plasirati na OI pa tako i meni. Atmosfera, ljudi, grad, sve što sam tamo vidjela i upoznala, ne znam ni kojim bih riječima mogla opisati. Stvarno je nešto posebno i nadam se da je to samo početak moje sportske karijere.

 

Kakav je doživljaj nastupiti na takvom velikom svjetskom natjecanju?

Nakon svih odricanja, treninga, znoja, muke, plača (što je, kao i u svakom sportu, bilo često), smatram da je to trenutačni vrhunac moje sportske karijere. Olimpijske su igre svom mom uloženom radu i trudu stigle kao šećer na kraju. Za budućnost se nadam i onoj višnji na šlagu torte – medalji. No zasad je to definitivno najbolje iskustvo koje sam imala, a posebice me se dojmilo zajedništvo svih sportaša, bez obzira što su suparnici i protivnici.

 

Kako je streljaštvo utjecalo na Vaš život? Je li uvelike pridonijelo u stvaranju osobe kakva ste danas?

Dakako da jest. Ukoliko se ne bih bavila streljaštvom, teško da bi došla i do Slovenije s obzirom na to koliko je teško u današnje vrijeme rasporediti novac za putovanja i upoznavanja novih kultura, a sport i natjecanja uvelike su mi u tome pomogli. Posjetila sam brojne države svijeta, upoznala vrlo drage ljude i stekla doživotna prijateljstva. 

 

S kojim ste se novim iskustvima i doživljajima susretali tijekom sportskih putovanja?

Bilo je tu svačega, i ozljeda i lijepih uspomena, upoznavanja novih ljudi, posebno su mi se dopale Olimpijske igre i druženje sa svim poznatim sportašima, makar u početku imaš osjećaj da ne pripadaš među te ljude jer kad se nađeš u društvu Sandre Perković, Blanke Vlašić, sestri Zaninović, svih naših rukometaša, od Čupića do Duvnjaka, kad zapravo staneš među njih, pitaš se: "Jesam li ja zaista ovdje?" No s druge strane, svi su oni obični, normalni ljudi, svi su, kako bi se reklo, "duše od čovjeka". Na kraju krajeva, najdraže novo iskustvo bila su upravo ta nova sklopljena prijateljstva.

 

Da možete vratiti vrijeme 14 godina unazad, biste li promijenili sport i zašto?

Ne bih promijenila sport. Bavila sam se nekad i plesom usporedno uz streljaštvo, no prilikom početka srednje škole morala sam odabrati samo jedno. Nastupi i natjecanja znali su se poklapati istovremeno. Tada sam zaključila da u plesu mogu uživati samo za sebe jer je to suvremeni ples od kojeg ne možeš imati nešto više. Međutim, ja sam željela više i vidjela sam da imam šanse i da veće uspjehe mogu ostvariti u streljaštvu i ne bih ništa mijenjala po pitanju odabira sporta kojim se bavim.

 

Kao i u svim sportovima pa tako i ovom, potrebno je puno odricanja. Pada li Vam to teško i čega se sve treba odreći da bi bili tako uspješni?

Ne mogu reći da to nije istina jer zaista treba jako puno odricanja da bi se došlo do uspjeha. Za vrijeme moje srednje škole propustila sam mnogo rođendana, izlazaka, pa čak ni samoj maturalnoj večeri nisam prisustvovala. S jedne strane, nadaš se da će ti sve što si uložio u taj sport jednog dana isplatiti. Meni se jest isplatilo i na tome moram zahvaliti svojim roditeljima, cijeloj obitelji, prijateljima, kolegama i svima koji su bili uz mene jer nimalo nije lako ako si u tome sam. 

 

Je li bavljenje sportom utjecalo na Vaš uspjeh u školi? Jeste li puno izostajali iz nastave zbog sportskih natjecanja?

Jako sam puno izostajala iz nastave. Sjećam se da sam jedne godine imala preko 300 opravdanih sati. Na tome moram zahvaliti i svome profesoru Zdenku Sekelju, koji mi je puno, puno pomogao da izvršim sve obaveze. Kao i svim ostalim profesorima koji su imali razumijevanja te da sam uz njihovu potporu i razumijevanje uspjela sva četiri razreda završiti s odličnim uspjehom, što svi znamo da i nije baš jednostavno, pogotovo ne na Prvoj gimnaziji, ha-ha.

 

Vežete li uz srednjoškolske dane lijepe uspomene?

Pa definitivno. Smatram da je Prva gimnazija najbolji odabir koji sam mogla odabrati po završetku osnovne škole. Tada još nisam bila sigurna čime ću se u budućnosti baviti, hoće li to biti ples, streljaštvo ili pak jezici. Tako da sam odlučila učiti nešto općenito, proširiti spektar znanja te odgoditi svoju odluku za četiri godine. Ova je škola odlična podloga za fakultet, a najvažnije je što se stekne radna navika i odgovornost bez koje bi buduće školovanje bilo poprilično teško.

Pripremile: Ana Vrabec i Klara Grašić, 3.a

Poruku gđe. Perec povodom 380. godišnjice škole možete pogledati ovdje.

 [više]

Intervjui s bivšim učenicima Prve gimnazije Varaždin – Julia Klier

Autor: Željka Pačalat, 24. 2. 2017. 08:09

Upitali smo Juliju Klier, redateljicu i nagrađivanu bivšu mažoretkinju, koja je nekad u slobodno vrijeme svirala bubnjeve, a sada radi sve vezano uz film i teatar u varaždinskom HNK te radi s djecom i mladim ljudima, neka općenita pitanja o životu i odlukama koje je donijela.

Je li Vam drago što ste upisali baš Prvu gimnaziju ili bi bilo bolje da ste upisali neku drugu školu?

Drago mi je da sam upisala Prvu gimnaziju jer je gradivo dosta općenito i može se steći više vrsta znanja i drago mi je da sudjelujem u ovom projektu jer škola ima kultni status sad u gradu. Također su moji roditelji pohađali ovu školu i drago mi je da sam dio ove priče jer povremeno tu i radim.

Čime ste bili zadovoljni u gimnaziji, a čime ne?

Recimo, moja razrednica, Karmen Kunović-Martić bila je jako dobra. S jedne strane, one obrazovne, bila je dobra kao profesor, a i s druge strane brinula se o nama kao ljudima.  Također, profesorica Ruža s kojom sam znala imati konflikte, a sada smo u vrlo dobrim odnosima i njezin sin radi sa mnom na predstavi. Vrlo je dobro znala prenositi nam znanje.

Što se tiče negativnih strana, mislim da je tada bilo puno manje mogućnosti nego sada, škola je bila u mnogo lošijem stanju. No, mi smo imali Gimnet što je također bilo odlično, ali sada postoji likovni atelje i svirke što onda nije postojalo. U Gimnetu sam upoznala puno odličnih prijatelja od kojih bih željela spomenuti Hrvoja Horvatića (Hax).

 Jeste li zadovoljni što ste postali redateljica i mislite li da je gimnazija imala velik utjecaj na to?

Mislim da je gimnazija utjecala na taj način da mi je dala dosta široko obrazovanje, no tijekom gimnazije nisam još bila sigurna što ću upisati. Međutim, gimnazija mi je pomogla jer sam imala dobre profesore iz hrvatskog, likovnog, povijesti i predmeta koji su mi bili važni.

Jeste li uvijek znali da ste više umjetnički orijentiranu ili su Vas zanimale i matematika i ostali prirodni predmeti?

Matematika i ostali prirodni predmeti više su me zanimali u ranijem djetinjstvu, osnovnoj školi, ali sam uvijek voljela pisati i mislim da sam se sad baš pronašla u poslu i volim posao koji radim i ne vidim se ni u jednom drugom poslu. Međutim, u razdoblju velikog posla u kakvom sam sad, moj je posao vrlo stresan i ne osjećam se dobro te onda mislim da moj posao nije dobar. No, kad dođem na probu predstave ili kada je sama premijera, vidim da se sve isplatilo. Kada mnogo ljudi sudjeluje u nečemu što je proizašlo iz moje glave i kad smo svi u tome zajedno, vidim da je to posao kojim se stvarno želim baviti jer je sve prepuno adrenalina i emocija. 

Pripremile: Mirta Jakopović i Una Gregurina, 3. e

 [više]

Intervjui s bivšim učenicima Prve gimnazije Varaždin – Marko Ivanković

Autor: Željka Pačalat, 13. 2. 2017. 18:13

Danas ćemo razgovarati s Markom Ivankovićem, bivšim informatičkim olimpijcem koji je na svjetskoj informatičkoj olimpijadi 2006. osvojio srebro. Gospodin Ivanković živi i radi u Zürichu kao programer u Googleu.

Možete li nam malo opisati kako izgleda Vaš radni dan?

Svi više-manje imamo klizno radno vrijeme. Ja najčešće dolazim u ured oko 9:30 sati. Ovisno o tome koliko e-pošte trebam pročitati, stignem nešto i programirati što traje do ručka. Poslije ručka budu sastanci koji oduzimaju najviše vremena, nakon toga ako imam sreće, programiram; ako ne, onda čitam dokumente o dizajnu tehničkih sustava. Oko 17:40 idem kući. Tako mi dan izgleda 40 % vremena. Druga je česta situacija “Moraš putovati negdje” i onda sam po tjedan dana u SAD-u.

Kakvi su radni uvjeti u Googleu?

Odlični. Komedija Internship jako dobro prikazuje uvjete u uredu. Stvarno se u uredu nalazi biljar, stolni nogomet, soba za glazbu, soba za spavanje…

Kako to da ste odlučili otići raditi izvan Hrvatske i mislite li se vratiti?

Odlučio sam otići izvan Hrvatske jer nigdje u Hrvatskoj tada nije bilo tvrtke gdje bih mogao dobro nastaviti svoj profesionalni razvoj. Vratio bih se u Hrvatsku, u trenutku kada završim profesionalno usavršavanje, ne vidim zašto se ne bih.

Bili ste veoma uspješni na natjecanjima. Isplati li se baviti time u srednjoj školi, tj. ima li kasnije koristi u poslu od toga?

Isplati se, pogotovo u srednjoj školi. Ja sam se bavio natjecanjima i na fakultetu i nisu bila tako korisna. Natjecanja u srednjoj školi bila su zanimljiva i dosta korisna najviše zbog toga jer alternativno korištenje vremena ne bi bilo baš korisno. Na fakultetu je korisnije baviti se inženjerskim stvarima jer postoji vise mogućnosti u tom području. Sada mislim da bi se i u srednjoj školi dalo baviti nečim inženjerskim. U svakom slučaju, baviti se nečime jest potrebno.

Studirali ste na FER-u. Možete li nam reći: je li to dobar faks za nekoga tko želi postati programer ili je pak možda bolje otići na PMF ili izvan države?

Ja mislim da svatko treba otići izvan države, pogotovo sada kad smo u EU. Jedan semestar vani, odlično, dva, super pogotovo ako su na različitim sveučilištima. Meni je FER najviše koristio zbog društva koje je bilo tamo, da sada biram fakultet, opet bih odabrao prema tome što drugi upisuju.

Za kraj, treba li informatika postati obvezni predmet u školama?

Treba, ali ju treba promijeniti. Informatiku treba razdvojiti na inženjerski dio i na računalnu pismenost. Računalnu pismenost treba uvesti od 2. razreda osnovne škole, dok programiranje treba ostaviti ili kao izborni predmet ili samo u nekim smjerovima.

 Pripremili: Ivan Avirović i Marin Kišić, 4. g

Poruku g. Ivankovića povodom 380. godišnjice škole možete pogledati ovdje.

 [više]

Intervjui s bivšim učenicima Prve gimnazije Varaždin - Marko Hrastovec

Autor: Željka Pačalat, 7. 2. 2017. 13:03

Marko Hrastovec poznati je mladi dizajner slova koji je tek nedavno napustio srednjoškolske klupe, no s radošću se ponovno prisjetio srednjoškolskih dana koje pamti kao predivno iskustvo.

U kakvom su Vam sjećanju ostali gimnazijski dani?

Gimnazijski su mi dani, kao što će i vama iako se to sada možda tako i ne čini, ostali u lijepom sjećanju. Danas se puno češće sjetim svojih fakultetskih dana jer su mi srednjoškolski već malo dalja prošlost. Većina mojih prijatelja s kojima se često družim kad dođem u Varaždin upravo su oni koje sam stekao u srednjoj školi. Srednja škola predivno je iskustvo i taj period treba maksimalno iskoristiti.

Koliko Vam je IB pomogao kod upisa na fakultet dizajna?

Upis takvog fakulteta nije nimalo lak zadatak i potrebno je puno priprema za prijamni ispit. S obzirom na to da sam na IB-ju imao predmet Visual Arts, mogao sam se dobro pripremiti za prijamni ispit. Smatram da upis na IB nije presudan da upišeš fakultet, ali ako u glavi već znaš što želiš, svakako ti može puno pomoći. Naravno, kao i svugdje, može se uspjeti samo ako ustraješ i radiš.

Zašto ste odabrali dizajn, a ne arhitekturu?

Pa na neki način svoju sam stvaralačku potrebu pronašao u dizajnu. Arhitektura je zanimljiva, ali kada sam osvijestio dizajn kao struku, shvatio sam da je to ono što volim. Tijekom fakulteta malo-pomalo otkrivao sam različite mogućnosti koje taj faks nudi te mi se kao najzanimljiviji segment dizajna činio dizajn slova i odlučio sam specijalizirati se baš u toj grani dizajna. Danas sam vrlo zadovoljan svojim odabirom te vam svima poručujem da slijedite svoje snove.

Koja je razlika između studiranja u Hrvatskoj i vani?

Razlika je velika, prvenstveno u pristupu edukaciji, radu i načinu na koji fakulteti funkcioniraju. Također, studij u Hrvatskoj besplatan, a vani se plaća. Imao sam priliku jednu godinu provesti u Nizozemskoj i mogu reći da je odnos profesor-student dosta drugačiji. Profesori su kolege, mentori, prijatelji koji te vode kroz projekte koje sam definiraš i odrađuješ. Tamo smo dobili na korištenje studio i radili smo 12 sati dnevno na tome da brusimo svoje vještine i znanje. Rad i napredak se prati kontinuirano kroz konzultacije i mjesečne prezentacije. Rekao bih i da su studenti odgovorniji upravo zbog činjenice da dolaze iz svih krajeva svijeta kako bi se obogatili iskustvom i znanjem koje će u budućim poslovima iskoristiti na najbolji način.

Kakve su mogućnosti zapošljavanja nakon studija dizajna?

Smatram da je „najdirektniji“ način zapošljavanja da radiš kao samostalni dizajner, odnosno da imaš svoje klijente ili naručitelje za koje radiš. Drugi je način da se zaposliš u nekom studiju ili agenciji. U studiju se rade neki manji projekti poput plakata, ambalaže za vino, knjige… dok se rad u agenciji fokusira na veće projekte, primjerice kreće nova kampanja za neki proizvod i agencija radi sve vizualno vezanu uz tu kampanju, od reklama na televiziji do jumbo plakata, oglasa u novinama, kako će proizvod biti pozicioniran na polici u dućanu. U kojem god okruženju radio, dizajner svakodnevno upoznaje različite ljude, od njih uči o stvarima za koje radi, a najvažnije je to da nikad nije dosadno :) 

Kako je došlo do suradnje s poznatim francuski muzejom „Louvre“?

Kad se baviš dizajnom, često objavljuješ svoje radove na internetskim stranicama ili nekim servisima koji služe za objavljivanje portfolija i često ljudi iz nekih većih kompanija traže stručne mlade ljude koji se bave specifičnim zanimanjima, pa je do suradnje došlo tako da su vidjeli naš rad na internetu i jednostavno smo razmijenili nekoliko e-poruka, prijavili se na njihov natječaj i nekoliko mjeseci kasnije krenula je naša suradnja.

Kako Vam je to pomoglo u daljnjoj karijeri?

Pomoglo je na način da sad više ljudi zna za mene i ono čime se bavim. Ako uz tvoje ime stoji ime tako zvučnog klijenta, ljudi te odmah gledaju drugačijim očima. Naravno, veća je vjerojatnost da će ti budući naručitelji dati svoje povjerenje i posao. To sa sobom povlači i veću odgovornost jer važno je to povjerenje i opravdati. Međutim, to nije problem ako stvarno voliš i uživaš u onome što radiš.

Pripremile: Katarina Meštrović i Katarina Plantak, 3. IB

Poruku g. Hrastovca povodom 380. godišnjice škole možete pogledati ovdje.

 [više]

Intervjui s bivšim učenicima Prve gimnazije Varaždin – Goran Mališ

Autor: Željka Pačalat, 30. 1. 2017. 15:33

Goran Mališ već 17 godina radi kao glavni urednik Varaždinske televizije (VTV-a), a svoje prve novinarske korake napravio je upravo u Prvoj gimnaziji Varaždin. Vratio se u školske klupe svoje škole 10. listopada, ali ovoga puta kao gost s kojim će tamošnji učenici moći porazgovarati i otkriti njegov put. Zanimljivo je da iako se našao u tom zanimanju, novinarstvo nije ono što je studirao.

 

Kada ste odlučili koji ćete fakultet upisati i koji su bili Vaši izbori?

U mom odabiru veliku je ulogu imala ljubav. Zbog želje da ostanem sa svojom djevojkom, nisam otišao na glumačku akademiju koja mi je bila u planu u srednjoj (sudjelovao sam u dramskoj skupini u školi). Iako sada više nisam s njom, drago mi je da mi je okrenula put. Tako to u životu ide i tako sam se odlučio za Visoku učiteljsku školu u Čakovcu. Također, ne znači da se moramo baviti onime što završimo. Ono u čemu smo dobri, trebali bismo gurati što dalje možemo, ali na prvom je mjestu škola pa kasnije kud nas put odnese.

 

Biste li preporučili novinarstvo?

Novinarstvo je širok pojam. Uče se razne grane i tehnike i mislim da bi trebalo probati. Dobro je ako ste kreativni jer novinaru ni jedan dan nije isti. Novinar ujutro krene na posao i ne zna što ga čeka. Moje kolegice uvijek imaju dva para cipela jer ne znaju kakav će ih teren dočekati.

 

Mislite li da se današnji srednjoškolski život razlikuje puno od Vašeg?

Mislim da se razlikuje samo po tehnologiji. Uvijek je tu bilo trendova, uvijek su se određene vrste glazbe slušale, nosile različite frizure. Vi danas možete puno brže pratiti trendove zbog svih internetskih stranica. Treba probati život na svakakve načine i mlad čovjek mora ispucati tu mladost. Mislim da je najvažniji odnos s profesorima i vidim da se jako unaprijedio. Profesori su puno bliskiji s učenicima i angažiraniji u projektima.

 

Društvo ili učenje? Ili oboje?

Ne može biti da nema učenja. Uči se i u školi i doma. Ja sam najviše radio i učio na nastavi i mislim da je to najbolja varijanta. Naravno, doma se sve mora ponoviti i tu je i pripremanje za ispite. Što se tiče društva, ono dolazi tek nakon učenja. Postoje naravno i grupna učenja. Nađe se ekipa i zajedno se radi.

 

Na kraju, jeste li zadovoljnim svojim izborom fakulteta?

Moja životna priča bila je usmjerena prema dramskom i glumačkom djelu. Prednost mi je kod Čakovca bila što sam bio blizu, a već sam i bio počeo s honorarnim poslom na VTV-u. Ujutro sam odradio faks, a popodne odrađivao razne reportaže. Osim stručne prakse nisam ni jedan dan odradio u školi. Primio sam diplomu na faksu, ali me čekao posao na televiziji. U novinarstvo dolaze ljudi s raznim strukama i različitim fakultetima, no nekoć je novinarski zanat bio puno cjenjeniji. 

Razgovarala i napisala: Elena Sovar, 3.h

Poruku g. Mališa povodom 380. godišnjice škole možete pogledati ovdje.

 [više]

Intervjui s bivšim učenicima Prve gimnazije Varaždin - Ljiljana Bogojević

Autor: Željka Pačalat, 25. 1. 2017. 07:53

Ljiljana Bogojević, akademska glumica, rođena Varaždinka, također je jedna od uspješnih učenica Prve gimnazije Varaždin. Iako je mnogi poznaju s malih i velikih ekrana, varaždinskoj publici poznata je i iz mnogobrojnih predstava varaždinskog Kazališta u kojima je tumačila glavne ili epizodne uloge. U razgovoru koji smo proveli s njom doznali smo mnoge zanimljivosti iz njezina gimnazijskog života, ali i života nakon gimnazije.

Gđa. Bogojević kaže kako su neki profesori nezaboravni te kako nikad neće zaboraviti zgode i nezgode profesorice Jelaković, profesorice povijesti; nije mogao proći sat, a da učenici ne bi zapisivali njezine izreke jer su im bile otkačene i smiješne. Isto tako profesorica Vračun, koja joj je predavala njemački, ostat će joj zauvijek u sjećanju po njezinoj odjeći koja je uvijek bila plava. Legenda kaže da je, navodno, zaručnik profesorice Vračun išao u vojsku te da se okrenuo i napomenuo kako joj lijepo stoji  plava boja i nakon tog događaja profesorica Vračun svaki je dan nosila plavu boju, kao spomen na zaručnika koji se nije nikad vratio iz rata. Prostor kojeg će se uvijek gđa. Bogojević sjećati je “Samostan“. Samostan je zapravo hodnik u prizemlju gdje se sreću novi i stari dio škole. Ime samostan dobio je zato što  su u njemu bili matične učionice samo ženskih razreda te su se djevojke koje su pohađale nastavu tamo osjećale kao da idu u samostan svaki dan. Srećom, zatražile su da u taj hodnik dobiju i jedan muški razred i taj im se zahtjev ispunio i tako samostan više nije bio samostan.

Važna razlika koju je gđa. Bogojević primijetila jest ta da današnji gimnazijalci hodaju po školi u tenisicama i čizmama, dok su oni morali nositi papuče ili obuću namijenjenu za školu.

Učenici u Gimnaziji imali su 80-tih drugačiji program predmeta nego mi danas. Gđa. Bogojević je pohađala program koji se zvao Kulturno-umjetnički organizator te joj je to bila motivacija za daljnje obrazovanje jer je imala dosta predmeta koji su se bazirali na različitim tipovima umjetnosti. Isto tako kaže da je taj smjer bio osmišljen kako bi učenici odmah nakon srednje škole mogli ići raditi, no ona je ipak nastavila školovanje i to na Dramskoj akademiji u Zagrebu.

Ono što joj se tada činilo kao dobra stvar bilo je to da su učenici koji su sva četiri razreda završili s odličnim uspjehom bili oslobođeni polaganja mature, a ona je također imala tu privilegiju.

Gđa. Bogojević nam je ispričala kako joj je užasno žao što Gimnet više nije u funkciji jer ona pamti svoju mladost po subotama provedenim u Gimnetu, po raznim događanjima te po plesnjacima koji su bili glavno okupljalište mladih. Gimnazijalac u ono vrijeme nije bio pravi gimnazijalac, ako nije izlazio u Gimnet. Također smo doznali i da su njezina majka i kćerka kratko predavale na školi, jedna upravno-pravne predmete, a druga informatiku.

Ljiljana Bogojević je svim današnjim gimnazijalcima poručila da slijede svoje snove te da nakon gimnazije krenu prema ostvarenju tih istih snova. Također, poručila je da cijenimo vrijeme koje provodimo u gimnaziji jer ćemo ovdje sresti prijatelje za cijeli život, ali i steći znanje i opću kulturu koji će nam kasnije u životu sigurno zatrebati.

Bilo nam je vrlo ugodno razgovarati s gospođom Bogojević jer smo čule mnogo korisnih savjeta i zanimljivih priča, ali se i nasmijale šalama koje je s nama podijelila. 

Napisale: Vida Vertuš i Lucija Spevec

Video poruka koju nam je gđa. Bogojević snimila povodom 380. godišnjice škole dostupna je na našem Youtube kanalu.

 [više]

Intervjui s bivšim učenicima Prve gimnazije Varaždin – Nebojša Buđanovac

Autor: Željka Pačalat, 22. 12. 2016. 08:26

Nebojša Buđanovac socijalni je pedagog, psihoterapeut, pisac te aktivni član Crvenog križa. Ovaj svestran i skroman humanitarac javnosti je poznat zbog brojnih uspjeha u prevenciji sekti na području Varaždinske županije i cijele Hrvatske te prevenciji suicida. Također je osnivač mačevalačkog društva Kensei i pisac romana Putujući ratnik i Priča o nama.

Na pitanje čime se točno Nebojša bavi odgovorio mi je da se on nakon faksa odlučio prestati baviti devijatnim skupinama što je bio njegov prvobitan odabir, već se odlučio baviti prevencijom suicida i depresije. Želio je svoj rad usmjeriti prema tzv. „normalnim“ ljudima s nekim problemima. S tim je ciljem nedavno osnovan krizni tim unutar Crvenog križa sa željom prevencije suicida i obiteljskog nasilja.

Prije toga također je djelovao unutar udruge Anđeli čuvari koja se bazirala na prevenciji suicida koja je funkcionirala 6 – 7 godina, a kasnije su se spojili s Crvenim križem. U te 3 – 4 godine imali su preko 400 intervencija. Jedan od problema kojih smo se dotakli jest taj da takav tim za krizne situacije (psihološka stanja) trenutačno postoji samo u Varaždinu i da bi njemu bilo jako drago kada bi uspio takav tim uvesti u svaki dio Hrvatske kao važni dio Crvenog križa. Njegov je tim također svakodnevno djelovao u Slavoniji za vrijeme poplava i punih šest mjeseci proveo je s ljudima i pomagao im da lakše podnesu tu kriznu situaciju te je pomagao i tijekom izbjegličkih kriza.

Zatim smo se dotakli druge teme, a to je njegov spisateljski rad. Rekao je da trenutačno traži izdavača u Engleskoj za svoju knjigu Priča o nama koju je već preveo na engleski jezik, a drugu se knjigu Putujući ratnik tek sprema prevesti. Također se bavi prevođenjem knjiga s engleskog na hrvatski i s hrvatskog na engleski te kaže da je u karijeri preveo oko 170 kuna.

Njegovu svestranost obuhvaća i činjenica da je osnivač mačevalačkog kluba Kensei koji se bavi različitim vrstama japanskog mačevanja i svjetski je prvak u toj disciplini.

Sjećanja g. Buđanovca na njegove gimnazijske dane kao i osvrt na ono što je od naše škole dobio možete pogledati u video poruci koju nam je poslao povodom proslave 380. godišnjice.

Napisao: Robin Kokot, 2.d

 

 [više]

Intervjui s bivšim učenicima Prve gimnazije Varaždin – Goran Benko

Autor: Željka Pačalat, 14. 12. 2016. 10:39

Dr. sc. Goran Benko, dr. med. bivši je učenik Prve gimnazije Varaždin.  Zaposlen je u Općoj bolnici Varaždin, radi kao voditelj urološkog odjela i zamjenik je ravnateljice bolnice.

 

Kako ste i zašto odlučili upisati Prvu gimnaziju Varaždin?
U vrijeme kada sam upisivao srednju školu, učenici su mogli birati između strukovne škole i gimnazije. Budući da mi je velika želja bila nastavak obrazovanja na fakultetskoj razini, odabrao sam Prvu gimnaziju, tada jedinu gimnaziju u Varaždinu. To je bila škola za koju sam znao da će mi pružiti široku podlogu za daljnje školovanje.

 

Sjećate li se svog prvog dana u srednjoj školi? Pa ne previše. Bili smo "mali" razred, nas 28. Bila je to velika prekretnica u životu tek novih srednjoškolaca i sve je bilo novo.

 

Kakav Vam je bio prvi dojam o profesorima i atmosferi na školi?
Moja generacija nije bila odviše buntovna i iskazivali smo veliko poštovanje prema svim djelatnicima škole. Puno se radilo na odgoju i disciplini i svi smo se toga pridržavali, marljivo smo učili i ne sjećam se nikakvih problema. Radili smo puno manje nepodopština od današnjih učenika.

 

Što vam se posebno sviđalo/nije sviđalo od predmeta?
Vjerujem da svatko od nas brani svoje područje interesa, a budući da sam imao želju upisati medicinu, sviđali su mi se prirodoslovni predmeti, dakle biologija, kemija i fizika. Društveni predmeti također su mi bili vrlo zanimljivi, no zbog odabranog fakulteta težio sam k prirodoslovlju. Zauvijek ću pamtiti prof. Kranjčec iz biologije, ona je zasigurno doprinijela mojem znanju tog predmeta.

 

Smatrate li da Vam je ova gimnazija pružila dobru podlogu za upis na željeni fakultet?
Da. Meni je program bio sasvim dovoljan da položim prijamni ispit na fakultetu, ali potreban je i vlastiti angažman. Nije bilo državne mature, tako da sam se bez ikakvog stresa mogao posvetiti učenju za taj prijamni ispit.

 

Da se vratite u 8. razred osnovne škole i ponovo imate priliku upisa u srednju, biste li odabrali Prvu gimnaziju Varaždin?
Sigurno. Mislim da je to škola koju bi svi trebali izabrati, a da znaju da će kasnije studirati. Škola zaista pruža i široku opću kulturu.

 

Kako se osjećate sad kad ste ponovo dobili priliku provesti malo vremena u svojoj srednjoj školi?
Bilo je stvarno uzbudljivo dobiti ovakav poziv i velika mi je čast malo razgledati školu. Jako mi je drago vratiti se u školu koja danas ima ozračje jedne velike obitelji, a istovremeno biva tako uspješna u svim kategorijama srednjoškolskog obrazovanja.

                                                                  Pripremila: Leona Blaži, 4. IB                                  

 [više]

Intervjui s bivšim učenicima Prve gimnazije Varaždin – Bojan Žugec

Autor: Željka Pačalat, 8. 12. 2016. 10:23

Bojan Žugec školovao se na Prvoj gimnaziji Varaždin od 1997. do 2001. Nakon završene gimnazije upisuje Prirodoslovno-matematički fakultet – Matematički odsjek u Zagrebu, smjer inženjerski, Primjena matematike. Godine 2007. postaje diplomirani inženjer i profesor matematike.

Samo godinu kasnije zapošljava se na Fakultetu organizacije i informatike u Varaždinu kao asistent na katedri za Kvantitativne metode.

U listopadu 2008. godine upisuje E-learning akademiju, smjer E-learning Tutoring, koju završava s pohvalama te od listopada 2009. godine tamo predaje kao vanjski suradnik. Kao član tima dobitnik je Nagrade za najbolji e-kolegij „Matematika 2“ na Sveučilištu u Zagrebu za akademsku godinu 2008./2009.

Svoju karijeru nastavio je graditi te 2014. godine postaje doktor znanosti.

 

Koje su Vam najljepše uspomene iz gimnazijskih dana?

Puno dobrih prijatelja i poticajna okolina profesora.

 

Tko je bio Vaš razrednik te koji ste smjer bili?

Hrvoje Kristan, prirodoslovno-matematički smjer.

 

Koliko je učenika bilo u Vašem razredu? Jeste li ostali u dobrim odnosima i kontaktu sa svojim kolegama iz razreda?

U razredu nas je bilo 33. S većinom ljudi iz razreda još uvijek sam u kontaktu. Bili smo baš dobar razred u kojem mi je bilo odlično.

 

Koji su Vam profesori i predmeti ostali u najljepšem sjećanju? Je li to pridonijelo tome da se odlučite za studij matematike?

Prof. Milada Erhatić iz matematike i prof. Marija Jurše iz hrvatskog jezika ostavile su mi najveći trag. A tu je naravno i razrednik. Moj interes za matematiku počeo je još u ranijem djetinjstvu, u nižim razredima osnovne škole, a možda i prije. Tu su onda krenula natjecanja pa mi je matematika sve više ulazila „pod kožu“. U Gimnaziji se samo nastavio taj trend.

 

Koje područje najviše volite u matematici i zašto?

Uvijek sam volio primjenjivati matematičko znanje pa sam stoga upisao i smjer Primijenjene matematike u kojem je najzastupljenija primjena u području fizike.

 

Da se na jedan dan možete vratiti u svoje gimnazijske dane, što biste učinili?

Vjerojatno uživao u mladosti i svom tom poletu koji nosi gimnazijski period života. :)

 

Koji Vam je bio poticaj da upišete PMF? Kako to da ste se odlučili za primjenu matematike?

Kao što sam rekao i prije, s matematikom sam startao od malena te sam uvijek bio skloniji prirodoslovnim predmetima i jedini logički studij bio je PMF u Zagrebu. Ljudi, a pogotovo djeca, premalo znaju o silnoj primjeni matematike te sam i ja vjerojatno na taj način želio što više saznati o primjeni matematike i uvidio da je matematika vrlo snažno oruđe.

 

U kojoj Vam je mjeri gimnazija pomogla na PMF-u? Jeste li više učili na fakultetu ili u gimnaziji?

Na Fakultetu sam svakako više učio jer sve ono što se od matematike uči u srednjoj školi, na Fakultetu se ponovilo u prvom semestru. Gimnazija mi je u svemu tome pomogla tako da me kvalitetom svog obrazovanja pripremila na izazove koji su me čekali na Fakultetu.

 

Imate li kakve savjete za gimnazijalce koji misle upisati matematiku na PMF-u?

Dobrodošli! :) Studij nije lagan, ali ako volite matematiku i dobri ste u matematici, nemate se čega bojati.

 

Da niste matematičar, čime biste se bavili?

Molekularnom biologijom. To mi je zapravo i u nekom trenutku bila i dilema prilikom odabira studija, ali je ipak ljubav prema matematici prevagnula (i činjenica da tada prilikom upisa na Matematički odsjek nisam trebao polagati prijemni ispit :)).

 

Koji su Vam planovi za budućnost u Vašoj karijeri?

Ustrajati u svom poslu, napredovati kvalitetnim znanstvenim radom te pridonijeti razvoju okoline u skladu sa svojim sposobnostima i vremenom.

Pripremile: Stella Žunić, 3. d i Eleonora Detić, 4. a

Poruku g. Žugeca povodom 380. godišnjice škole možete pogledati ovdje.

 [više]

Intervjui s bivšim učenicima Prve gimnazije Varaždin – Ana Brdarić Boljat

Autor: Željka Pačalat, 30. 11. 2016. 12:53

Povodom proslave 380. obljetnice škole naši učenici imali su priliku upoznati i intervjuirati neke bivše učenike koji danas vrlo uspješno djeluju na svojim područjima. Kako bi svi učenici mogli saznati njihove zanimljive priče, intervjui koje su zapisali sadašnji učenici objavljivat će se jednom tjedno, a nadamo se da ćete ih sa zanimanjem pratiti. Ovaj tjedan započinjemo s radom naše urednice Eme Sabljak koja je uz kolegicu Nikolinu Bistrović imala priliku razgovarati s Anom Brdarić Boljat.


Ana Brdarić Boljat poznata je kao lice RTL-a danas, međutim manje je poznato da je pohađala našu gimnaziju. Tijekom obilaska škole razgovarali smo o njezinim srednjoškolskim danima na Prvoj gimnaziji Varaždin, no ispitali smo je i o njezinu putu do uspjeha.

Ispričala nam je da je u srednjoj školi cijenila sve učitelje koji su uvidjeli da je drugačija te je posebno istaknula profesoricu Jurše i profesoricu Kipke koje su joj ostale u sjećanju kao mlade profesorice koje su iskreno razumjele potrebe učenika.

Njezin put do novinarstva bio je gotovo slučajan te tijekom srednje škole nije imala ni u primisli da bi mogla postati novinarka, ali se unatoč tome našla u tom "ne baš klasičnom zanimanju". Da je životni put nije odveo na Fakultet političkih znanosti, rekla je da bi možda čak završila kao fizičarka jer je često vođena svojom prirodnom znatiželjom. Međutim, smatrala je da je njezino odabrano zanimanje mnogo jednostavnije od zanimanja kakve znanstvenice, a u novinarstvu svejedno može istraživati, ali riječima i logikom.

Svima je savjetovala da se pokušaju konkretnije ubaciti u posao koji ih zanima praktičnim radom jer joj je upravo rad na lokalnim televizijama omogućio da dođe do današnjeg uspjeha. Ta iskustva pružala su joj mogućnost učenja svakodnevnog posla novinarstva i priliku da proširi svoj krug poznanika. No, naravno ništa se ne može postići preko noći, nego je potrebno uložiti mnogo vremena i truda.

Iako kao srednjoškolka nije naumila postati novinarka, i dandanas je zaljubljena u taj posao. A pri tom poslu najviše joj je pomogla njezina tvrdoglavost, znatiželja i jedna dječja vrckavost. No, važna je bila i njezina empatija zbog koje je uvijek bila spremna se izboriti za druge što je važna osobina novinara.

Za kraj, preporučila bi učenicima da se bave tim zanimanjem jer dobrih novinara i reportera uvijek nedostaje u Hrvatskoj, međutim čak im ne bi preporučila da idu izravno studirati novinarstvo jer ako to osoba ima u sebi i zaljubljena je u novinarstvo, može postati novinar unatoč drugačijoj struci.

Pripremile: Ema Sabljak i Nikolina Bistrović, 4. IB

Poruku gđe. Brdarić Boljat povodom 380. godišnjice škole možete pogledati ovdje.

 [više]

Rad Vijeća učenika u I. polugodištu šk. god. 2016./2017.

Autor: Željka Pačalat, 30. 11. 2016. 12:46

Predsjednica Vijeća učenika u šk. god. 2016./2017. je Dorotea Neuberg, a voditeljica Željka Pačalat.

U prvom polugodištu članovi Vijeća sudjelovali su u slijedećim aktivnostima: 

  • mentorstvo učenicima prvih razreda za bržu prilagodbu na novo školsko okruženje
  • pomaganje oko orgaizacije proslave 380. godišnjice škole: dežuranje na izložbama i intervjuiranje bivših učenika
  • organizacija skupljanja donacija za saharski maraton
  • organizacija dijela aktivnosti povodom Međunarodnog dana srednjoškolaca 

Kao posjetitelji članovi Vijeća sudjelovali su i u ovim događanjima:

  • razgovor s povjerenikom Europske komisije o obrazovanju
  • predavanje kako postati e-građanin
  • radionice u sklopu Europskog parlamenta mladih
  • skup "Znanjem protiv mržnje"
  • predavanje o nasilju u obitelji u organizaciji Varaždinske županije
  • edukativna predstava "Lucijina priča"

Izvještaj sastavila: Elena Sovar

 [više]

 



Poruke bivših učenika

Našu su nam 380. godišnjicu čestitali mnogi bivši učenici, neki od njih poslali su nam svoje poruke koje ćemo tijekom godine ovdje objavljivati.

Roman Brajša

QR

380.

PRVA NA FEJSU:

PRVA NA TWITTERU:

ŠKOLSKA KNJIŽNICA NA FEJSU:

 

Pitajte naše studente
Lista linkova je prazna
Upisi 2017/2018.
Učitavanje RSS feeda je završilo s greškom: nema podataka
Brojač posjeta
Ispis statistike od 7. 11. 2013.

Ukupno: 1423683
Ovaj mjesec: 9872
Ovaj tjedan: 5981
Danas: 72
Korisni linkovi
Kalendar
« Kolovoz 2017 »
Po Ut Sr Če Pe Su Ne
31 1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31 1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
Prikazani događaji

Oglasna ploča
Tražilica


Napredno pretraživanje
Traži
CMS za škole logo
Prva gimnazija Varaždin / Petra Preradovića 14, HR-42000 Varaždin / gimnazija-varazdin.skole.hr / ured@gimnazija-varazdin.skole.hr
preskoči na navigaciju