Prva gimnazija Varaždin

Klinička slika                                  

Riječ anoreksija dolazi od grčkih riječi an (bez) i orexis (apetit), dakle možemo je prevesti kao „odsutnost apetita“. Često počinje kao reakcija na neki  neuspjeh, primjerice odbijanje u ljubavi, prekid ljubavne veze, ismijavanje u društvu ili primjedbu bliske osobe da bi bilo dobro smršaviti. Osoba se tada baca na dijetu i slijedi strože režime prehrane od svojih vršnjaka. Tipična klinička slika može također započeti i  željom da se malo smršavi, kako bi se dostigla „željena“ tjelesna težina i kako bi se određeni dijelovi  tijela „istesali“ dijetom.
Dijeta počinje izbjegavanjem hrane koja deblja (slatkiši, kruh, tjestenina), nakon čega slijedi biranje hrane, smanjivanje obroka te potpuna  redukcija obroka. To dovodi do značajnog mršavljenja, ali i ekstremna mršavost nije dovoljna da bi bolesnica bila zadovoljna. Kad su ostale već prekinule dijetu, anoreksična osoba, poticana tjeskobom, nastavlja dalje. Ljudi joj govore da je mršava i ona u tome uživa, no intimno i dalje smatra da bi trebala izgubiti još kilograma. Glad ublažava pijenjem velikih količina vode, a moguće je i da se opsesivno bavi tjelovježbom.

Osim samog mršavljenja, anoreksija vodi i do drugih posljedica. Organizam postaje manje otporan na zaraze i želučane tegobe te je osjetljiviji na hladnoću. Može doći do izostanka mjesečnice, opadanja kose, sušenja i blijeđenja kože. Na psihičkom se planu najčešće javlja depresija (ukoliko nije postojala i prije samog početka bolesti) i negacija problema. Unatoč očiglednoj mršavosti, osoba se doživljava debelom i smatra da je potpuno normalno uskraćivati si hranu.

Postoje dva tipa anoreksije nervoze:

• Restriktivni tip, okarakteriziran ograničavanjem unosa hrane dijetom ili jednostavno izgladnjivanjem
• Purgativni tip, u obliku stalne dijete sa povremenim prejedanjem koje je praćeno čišćenjem, odnosno izbacivanjem hrane iz tijela povraćanjem ili korištenjem laksativa i diuretika

Iako to nije službena dijagnoza, sve veći  broj mladih ljudi bori se sa graničnom anoreksijom. To su osobe koje žive na granici anoreksije, iako u stvari nisu prešle zamišljenu crtu između zdravlja i bolesti. Održavaju vrlo nisu tjelesnu težinu, ali još nisu toliko fizički propali da bi bili prepoznati od strane roditelja ili doktora. Prijatelji često primijete da je osoba pothranjena, međutim osoba održava neku vrstu intenzivne kontrole u kojoj pokušava izbjeći dijagnozu anoreksije nervoze. Ipak, takvi su ljudi vrlo „anoreksični“u svojim prehrambenim navikama, razmišljanju, samokritičnosti i fizičkom stanju te zbog toga psihički pate.

Anoreksija i psihički poremećaji

Mnogo anoreksičnih bolesnica pokazuje ozbiljne simptome depresije: nesanicu, povlačenje iz društva, razdražljivost, smanjen seksualni nagon…  Također,  takve su osobe često zaokupljene mislima koje su im nametnute naizgled protiv njihove volje. Uz to, ne vole jesti pred drugima, imaju osjećaj neučinkovitosti te jaku potrebu da nadziru okolinu. Vrlo su krute u razmišljanjima, procjenjivanju kako sebe, tako i drugih, nisu spontane i obično teško izražavaju osjećaje. Bolesnice koje pate od purgativnog tipa anoreksije imaju problema i s kontrolom vlastitih impulsa, nagle su i promjenjivog raspoloženja, a i češće posežu za alkoholom i drogama od bolesnica restriktivnog tipa.

Uzroci
Zasad nije utvrđen jedan isključivi uzrok anoreksije, no istraživanja upozoravaju na neke biološke i psihološke čimbenike.  U aktivaciji anoreksije nervoze sudjeluju životne okolnosti, uključujući odnose u obitelji i okolini te kulturne utjecaje. Jedan od stresova koji mogu potaknuti nastanak ove bolesti, dakle, može biti obiteljski ili društveni pritisak. Što se društvenog pritiska tiče, provodi se kroz medije i oglašavanje, u kojima se kao jedini prihvatljivi izgled ističe pretjerana, s time i vrlo nezdrava mršavost.

Rizični faktori
Pod povećanim rizikom od razvoja ove bolesti su osobe koje su doživjele težu traumu ili emocionalni stres za vrijeme puberteta ili pred puberteta; koje su bile izložene seksualnom zlostavljanju, koje su pod pritiskom okoline koja previše ističe važnost vitke linije i tjelesnog izgleda kao jedinu vrijednost suvremene žene. Zahtjevi suvremene mode upravljeni su prema nezdravo mršavom idealu ljepote,a „ženski“  časopisi su prepuni različitih recepata i dijeta za što vitkiju liniju. Pod rizikom su i osobe koje sudjeluju u sportovima ili zanimanjima koja naglašavaju vitku liniju (ples, balet, gimnastika, klizanje, manekenstvo..). Također, novija istraživanja adolescenata vegetarijanaca pokazala su da oni jedu dvostruko više voća i povrća, češće su na raznim dijetama, čak četiri puta više na onim intenzivnim, a osam puta više koriste laksative od ne vegetarijanaca. Čak 10% ženskih i 6% muških adolescenata oboljelih od dijabetesa ili astme imaju neki od poremećaja u prehrani, što predstavlja ozbiljan problem, pogotovo kod osoba s dijabetesom tipa 1, kod kojih je anoreksija gotovo uobičajena bolest.

Posljedice bolesti

Anoreksične su osobe izuzetno mršave, blijedog i upalog lica, tankih ruku i nogu, hladne kože te upalog trbuha koje ne moraju izgledati ugroženo, no vitalni znakovi često su im abnormalni. Dišu duboko, a dah im često podsjeća na miris acetona. Koža im je hladna, blijeda, često gruba i suha, a vidljiva je i pojačana sitna dlakavost po cijelom tijelu (kako bi se zadržalo ono malo tjelesne temperature), posebice po leđima, tzv. lanugo. Pazušna i stidna dlakavost nedostaju, a prsa, bokovi i bedra više nemaju normalan oblik. Zbog prilagodbe izgladnjivanju, anoreksične osobe imaju usporen rad srca te nizak tlak. Bolesnice koje često povraćaju imaju oštećenu zubnu caklinu i demineraliziranu površinu zuba, zbog čega lakše dolazi do karijesa. Anoreksične bolesnice izgledaju mladi za svoju dob, a smanjena im je i razina hormona estrogena i progesterona, zbog čega dolazi do izostanka mjesečnice, koji je često prvi simptom ove bolesti. Kod bolesnika oba spola postupno  dolazi do demineralizacije kostiju, što dovodi do osteopenije te osteoporoze, koja se može usporiti umjerenim vježbanjem.

Prognoza i ishod bolesti                                 

Oko 40% anorektičnih bolesnica se potpuno oporavi; kod značajnog broja dođe do poboljšanja, a kod nekih bolesnica se faze anoreksije smjenjuju sa bulimijom. Smrtnost varira od 0 do 21%, prosječno oko 3 %, što je šest puta više nego smrtnost u normalnoj populaciji. Ako je tjelesna težina ispod 35 kg rizik od smrtnosti je petnaest puta veći. Lošiji ishod se može očekivati ako bolest kasnije nastupi i što su više poremećeni odnosi u obitelji. Bolesnice u kojih anoreksija nastupa kasnije i duže traje imaju veću šansu da im se stanje pogorša i razvije u bulimiju.

Liječenje: postoje tri načina liječenja: bolničko, farmakološko (lijekovima) i psihološko. Najbolji se rezultati postižu uravnoteženom kombinacijom svih triju metoda.

Poruka roditeljima, supružnicima, obitelji i prijateljima oboljelih

     U trenutku kad je prehrambeni poremećaj dijagnosticiran pitanje je kako mi kao zabrinuti roditelji, članovi obitelji ili prijatelji možemo pomoći? Prvo, najvažnije je prihvatiti da roditelji i obitelj nisu uzrokovali bolest niti da su u mogućnosti da ju izliječe, te ju naravno ne mogu ni držati pod kontrolom. Ipak roditelji, obitelj i prijatelji nalaze se u prvom borbenom redu i igraju važnu ulogu u pomoći oboljelom.

  Prepoznajte vlastiti pristup i usredotočenost na vašu tjelesnu težinu i vlastitu dijetu.

Shvatite da je hrana način da se zadovolji glad.

Ako postoji obiteljsko neslaganje o bilo čemu, nemojte se svađati za stolom za vrijeme obroka. Neslaganje će se povezati s ishranom te će hrana postati subjekt svađe.

Dopustite da osoba sa prehrambenim poremećajem sama kreira svoje obroke, osim ako je maloljetna ili je terapeut odredio drugačije.

Izbegavajte provjeravanje koliko je osoba pojela, hrana nije glavni problem, ali naravno utječe na bolesnikovo zdravlje, te ako težina padne ispod minimalne, treba odmah potražiti medicinsku pomoć.

 Ne tretirajte oboljelog kao malo dijete, nemojte mu držati prodike, jer će vas još više mrziti, ali nemojte ni odustati od roditeljskih savjeta jer ono još ima mnoštvo sposobnosti koje treba tek razviti, a u mnogim slučajevima hrana postaje metoda kontrole koja se kasnije razvije u ovisnost.

Kad razgovarate s osobom, budite empatični što više možete, probajte opisivati što primjećujete, a opisujući ponašanje oboljelog upotrebljavajte prvo lice jednine. Na primjer: “Primijetila da izbjegavaš obroke”. Nikako: “Ti izbjegavaš obroke”.

Nikad ne očekujte brz oporavak, čak i kad je osoba hospitalizirana ili uzima lijekove. Nema brzog izlječenja.

Komunikacija s medicinskim osobljem je važna, ne kritizirajte i ne miješajte se u način terapije pred oboljelim. Imajte na umu da terapeut ima pravo zadržati osobne informacije sa terapije. Kao roditelj imate pravo vidjeti da postoji neki napredak. Ako se želite konzultirati sa terapeutom o napretku neka to bude u prisutnosti oboljelog. Poželjno je da respektirate povjerljivost između terapeuta i oboljelog. Poželjno je da kada ste ljuti i frustrirani ne kontaktirate terapeuta. Pričekajte da vas frustracija popusti. Pokušajte terapeuta zamoliti da napravi vremenski plan oporavka. Tako da možete eventualno sugerirati promjenu načina tretmana.

Jednom kada oboljela osoba pokaže znakove oporavka nemojte joj spominjati kako izgleda dobro ili jako dobro, jer to osoba neće shvatiti kao kompliment, već će misliti kako se udebljala. Umjesto toga možete reći da su njene oči lijepe. Mnoge oboljele osobe imaju vrlo nizak stupanj samopoštovanja i to je dio bolesti. Najvažnije da se nijedan kompliment ne tiče izgleda tijela.

Roditelji trebaju spoznati da se vrlo teško boriti protiv prehrambenih poremećaja, oni bi i za sebe trebali potražiti pomoć. S druge strane uvijek bi trebali imati razumjevanja za bolest, jedino na taj način mogu pomoći oboljelom. Ključne riječi su neuvjetovana ljubav. Bez podrške i ljubavi roditelja oboljelom se mnogo teže oporaviti.

Znajte da će vaše opaske o bolesti uznemiriti oboljelog. Kad se sukobite, nemojte se obeshrabriti, ali morate prepoznati da se oboljeli često brani vičući, vrijeđajući, ponekad bezrazložno. Tada je najbolje pričekati da se situacija smiri i tek onda nastaviti diskusiju.

PRIČA IZ STVARNOG ŽIVOTA           

Kako anoreksija nije nešto što se događa daleko od nas, donosimo vam priču jedne naše poznanice, koja se svim snagama bori protiv ove bolesti.

„Sve je počelo kao dijeta“

Sve je počelo kao dijeta, a završilo s ozbiljnim poremećajem u prehrani koji mi već 10 godina ugrožava zdravlje. Razboljela sam se početkom srednje škole. Zbog čega mi se sve to dogodilo ne znam ni sama, vjerojatno zbog želje da se što bolje uklopim u društvo, da budem prihvaćenija od prijatelja iz škole...

            Bila sam normalne konstitucije, no tada nisam tako razmišljala. Počela sam smanjivati obroke, lagati roditeljima da nisam gladna ili da sam već jela... Počela sam više učiti i stalno sam sjedila za knjigom. Mislila sam da imam sve pod kontrolom, no kako je vrijeme prolazilo stvar se sve više pogoršavala. Bilo mi je sve lošije, počela sam izbjegavati obroke i roditelje koji su me tjerali da jedem i ispitivali me o mojoj promjeni – fizičkoj i psihičkoj. Postala sam drugačija osoba, puno zatvorenija. Svaka pomisao na hranu činila me nervoznom i uplašenom. Jednostavno nisam željela jesti što je dovelo do toga da moj organizam na kraju nije više ni prihvaćao hranu, pa i ono malo što bi pojela bilo bi uzaludno. Hrana je postala moja opsesija. Bilo je bitno da ja spremam obroke, da kontroliram sebe ali i druge. Postala sam depresivna i više se nisam smijala. Ništa me nije moglo razveseliti, samo sam plakala, a spavala sam sat do dva dnevno. Sve se to odrazilo na moje roditelje i brata. Svađa i suze zbog dvije žlice juhe ili kockice čokolade koju su me tjerali da pojedem bila je svakodnevna stvar. Svatko je bio u nekim svojim mislima, a normalne komunikacije gotovo da i nije bilo.

            Roditelji su odlučili da mi pomognu, iako ni sami nisu razumjeli što je to anoreksija. Vodili su me na pregled kod liječnika - prvo obiteljske medicine, kasnije internista koji tu nisu vidjeli preveliki problem. Dali bi mi popis namirnica koje su kaloričnije i koje bi trebala jesti da se udebljam. To je rezultiralo time da sam počela jesti još manje jer sam sada znala koliko koja hrana ima kalorija. Bila sam i kod psihijatra koji mi je dao antidepresive i objasnio mi da moram jesti i opet mi nabrojao svu tu kaloričnu hranu koja je u meni izazivala samo gađenje, strah i bijes. Pokušali smo i kod kuće mijenjati neke stvar i- svi su se prilagodili meni po pitanju spremanja hrane i toga što će se jesti. Danas mi kažu da im je cilj bio da unesem u sebe bilo što, pa makar i minimum kalorija samo da preživim. No stvari su bivale sve gore. Ja sam i dalje mršavjela. Što god bi unijela u sebe činilo mi se previše. Počela sam bacati i skrivati hranu. U najgorim trenucima ono što bi pojela u jednom danu bilo je pola pereca, jabuka, šalica čaja bez šećera, dijetalni jogurt. Pala sam na svega 35.5 kg na svojih 164 cm. Tada sam završila u bolnici.

Psihički i fizički bila sam totalno iscrpljena. Imala sam osjećaj da će me vlastiti mozak ubiti. Srce mi je bilo ugroženo, menstruaciju sam potpuno izgubila, ispadala mi je kosa, ljuštila mi se koža i nokti, imala sam izraženiju dlakavost, neprestano mi je bilo hladno, dijagnosticirana mi je osteoporoza... Sama sam donijela odluku da tako više ne mogu. Bilo me strah jer nisam znala što će mi raditi i kako će to izgledati. Bolničko liječenje je trajalo mjesec dana. Prvi tjedan mi nitko nije smio doći u posjetu, dva tjedna nisam smjela izaći van. Hranili su me na sondu, sjedili uz mene za svaki obrok i pazili da ne bacam hranu. Vagali su me svaki dan ali mi nikad nisu rekli koliko imam kila. Unutar mjesec i pol dogurala sam do 45 kg. Nakon toga sam trebala nastaviti dobivati na težini kod kuće uz svakodnevne aktivnosti. Doktor je smatrao da bi trebala imati oko 50 kg da moj organizam profunkcionira, da dobijem menstruaciju. Nekoliko puta sam bila blizu toga...

            Danas sam završila fakultet. Odlučila sam da hrana više ne upravlja sa mnom već ja s njom. I dalje jedem po nekoj šabloni u točno određeno vrijeme. Ponekad se znam uloviti da razmišljam o tome što sam pojela, da li sam to smjela… Jedem mozgom a ne želucem, ali ne dam da me te misli pobijede. Bolest me promijenila i znam da vjerojatno više nikad neću biti  opuštena što se tiče hrane ali se osjećam jače. To prvenstveno dugujem svojoj obitelji i prijateljima koji mi nisu okrenuli leđa i koji su ostali tu, radili sa mnom i koji mi još uvijek nakon toliko vremena daju podršku. No još uvijek to nije to, još se borim sa kilogramima, još nisam dobila menstruaciju... Nervoza se smanjila, jedem tri normalna obroka dnevno, više me ne hvata panika kad pojedem kolač ili kockicu čokolade, a to taj dan nije bilo isplanirano. Jedan dio cilja je ostvaren, nadam se da će i kilogrami doći....

„Maja“ 

Zaključno

Anoreksija nervoza opasna je i potencijalno smrtonosna bolest koja u današnje vrijeme sve više prijeti mladoj i sve mlađoj populaciji diljem svijeta. Psihološki su uzroci ti koji najviše doprinose pojavi i razvoju bolesti, a posljedici nisu nimalo bezazlene. Dugoročne su - te čak i ako dođe do izlječenja, one mogu biti izvor novih problema. Stoga je važno, ukoliko ste u ovom tekstu pronašli simptome nekoga ko vam je blizak, ili pak sebe, zatražite pomoć stručnjaka!

* pripremljeno prema tekstu  Doc.dr.sci.med. Marije Burgić-Radmanović,
Voditeljice  Odjeljenja dječje i juvenilne psihijatrije Psihijatrijske  klinike, KC Banja Luka

* savjeti preuzeti sa internetske stranice udruge Libella