Nino Žganec završio je Studij socijalnog rada na Pravnom fakultet u Zagrebu gdje i danas radi kao profesor na Katedri za teoriju i metodologiju socijalnog rada. Godine 1991. počeo je raditi kao mlađi istraživač u Studijskom centru socijalnog rada te se od početka svojega rada specijalizira za područje organiziranja i razvoja lokalne zajednice.

U ležernom razgovoru saznali smo o iskustvima g. Žganca iz njegovih školskih dana. Proveo je zadnje dvije godine srednjoškolskoga obrazovanja na varaždinskoj Prvoj gimnaziji, dok je prve dvije godine pohađao Medicinsku školu. No, i te dvije godine iskreno su ga povezale s gimnazijom te smo tako dijelili iskustva o profesorima i posjetili zbornicu. G. Žganec rekao je da se srednjoškolskih dana prisjeća kao najljepšega razdoblja života koje je prebrzo prošlo, kao perioda života ispunjenoga novim iskustvima – od prijateljstva do prvih ljubavi. Dapače, nazvao je taj dio svojeg života beskrajno bezbrižnim razdobljem.

Za socijalni rad počeo se zanimati tek krajem trećega razreda srednje škole, no u tu karijeru i putanju nikada nije sumnjao. Međutim, u njegovo vrijeme na srednjoj školi nije bilo puno razgovora o socijalnim temama i radu s ranjivim skupinama, ali danas, dobrim dijelom zaslugom samoga g. Žganeca, učenici Prve gimnazije Varaždin mogu sudjelovati u volonterskom projektu Jačanje socijalne osjetljivosti učenika i zajednice prema ranjivim skupinama građana. Volontiranje općenito smatra jako bitnim formativnim elementom u razvoju svakoga čovjeka. To je i jedan od glavnih razloga za pokretanje školskoga volonterskog projekta s ranjivim skupinama građana koji je predložio prije četiri godine kao član Vijeća roditelja. Projektu je teorijski i praktično dao dobar početni zamah, a i danas ga prati i podržava. Volontiranje s ranjivim skupinama građana do danas se održalo kao jedna od najpopunjenijih aktivnosti za učenike ove škole.

Puno smo saznali o zvanju g. Žganca. Ispričao nam je o svojim iskustvima kao profesora socijalnoga rada. Iako g. Žganec ne radi kao socijalni radnik, nego kao profesor na Pravnom fakultetu, on je veoma angažiran na svom radnom mjestu i brojnim udrugama koje se bave socijalnim problemima u društvu. Smatra da status socijalnih radnika u Hrvatskoj, ali i u svijetu, nije visok te da postoje predrasude koje povezuju socijalne radnike s birokracijom, dok je to zapravo vrlo životan rad temeljen na pomaganju onima kojima je najteže.

G. Žganec podijelio je s nama mnoge brige o budućnosti hrvatskoga društva. Saznali smo mnogo o glavnim problemima društva u kojima je vodeća socijalna neosjetljivost. Po njegovu mišljenju najviše su marginalizirana socijalna skupina osobe s invaliditetom i osobe s intelektualnim poteškoćama koje se većinom nježno izbacuju iz društva i smještaju u institucije. Samim time ograničava im se već ograničena mogućnost integracije i ugodnijega života.  Neko smo se vrijeme zadržali na toj temi razgovarajući o mogućim rješenjima koja zahtijevaju veliki vremenski raspon i angažman cijeloga društva da bi rezultati bili vidljivi.

Iako je naš sugovornik rekao da ne može izravno imenovati svoje uzore, ono što najviše cijeni kod ljudi njihova je predanost, ustrajnost i odgovornost u bilo kojoj profesiji. Osobi koja namjerava ići sličnim životnim putem i baviti se socijalnim radom preporučio bi da bude spremna na zapreke i nerazumijevanje, no i da je to rad koji nudi nevjerojatnu nagradu koja se ne mjeri u novcu, nego u unutarnjem ispunjenju. Ako osoba želi biti zadovoljna životom, ne zbog ekstrinzične motivacije poput ugleda ili materijalnih dobara, nego zadovoljna samom sobom, onda socijalni rad može biti zanimanje za nju. 

Pripremile: Lucija Čolo i Ivana Lovrenčić, 4. a
Nadopunila: Ema Sabljak, 4. IB

Video-poruku g. Žganeca možete pogledati na ovoj poveznici.