Sofija Cingula je mezzosopranistica rođena 1977. godine u Zaboku. Osnovnu i srednju školu završila je u Varaždinu, gdje je polazila i glazbenu školu, smjer violončelo u klasi profesora Darija Milkovića te solo pjevanje u klasi profesorice Darije Hreljanović. U 1995./1996. započinje studij Solo pjevanja na Sveučilištu za glazbu i glumu u Beču gdje završava dva magisterija u pjevačkoj klasi profesora Sebastiana Vittuccia: smjer Opera u klasi prof. Kurta Malma i Uwea Theimera te smjer Solo pjesma i oratorij, najprije u klasi KS Marjane Lipovšek, a potom kod KS Roberta Holla. Kasnije se  stručno usavršava na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi prof. art. Lidije Horvat-Dunjko, te surađuje i s prof. art. Dunjom Vejzović.

Vokalnom pedagogijom aktivno se bavi već nekoliko godina – najprije kao profesorica Solo pjevanja i Komorne glazbe na Glazbenoj školi u Varaždinu, a potom na Muzičkoj akademiji Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli gdje radi kao docentica. Trenutno je predstojnica Odsjeka studija Solo pjevanja i Odsjeka studija Klavira. Osim pedagogiji Sofija Cingula je predana i domaćim i inozemnim nastupima koji obuhvaćaju širok repertoar.

Kada i kako ste shvatili da je pjevanje Vaš poziv?

Jako sam se rano zaljubila u klasičnu glazbu i operno pjevanje. Još u osnovnoj školi, kad sam kao članica zbora nastupala na Varaždinskim baroknim večerima uz tadašnje velike pjevačke zvijezde, shvatila sam da bih se i sama voljela time baviti. Tada je to sve bio samo san, no postupno se želja sve više uvlačila u mene i odjednom sam shvatila da najviše vremena, unatoč ostalim svojim talentima, posvećujem ostvarivanju upravo tog sna.

 
Kako to da ste se odlučili za studij u Beču? 

U to su vrijeme, slično kao i danas, mnogi solo pjevači nakon varaždinske glazbene škole svoj profesionalni put nastavljali na akademijama izvan Hrvatske pa je meni nekako logično bilo da i ja krenem njihovim stopama. U četvrtome razredu Gimnazije već sam jako dobro osjećala da je solo pjevanje ono čime bih se voljela baviti u budućnosti i jednostavno sam željela vidjeti hoću li uspjeti položiti prijamni ispit na jednoj od najstarijih i najpoznatijih glazbenih akademija u svijetu. U ono vrijeme nije bilo mogućnosti koje danas nude youtube ili slični serveri na kojima su dostupni nastupi i majstorski tečajevi eminentnih svjetskih glazbenica i glazbenika koje možemo pratiti u bilo kojem kutku svijeta. Beč kao značajni glazbeni centar nudio je i više od toga, a meni je bio (i ostao) simbol izvrsnosti i u umjetničkom smislu i u smislu vlastitog usavršavanja.

Tko su bili Vaši uzori na studiju?

Tijekom studija (ali i prije i poslije njega) uzori su mi bile poznate pjevačice hrvatskog porijekla koje su ostvarile iznimne uspjehe na svojim područjima poput Ruže Pospiš Baldani, Nade Puttar Gold, Dunje Vejzović… U ono vrijeme u Beču smo satima stajali u redovima da bismo došli do stajaćih mjesta za izvedbe u kojima su nastupali: Luciano Pavarotti, Placido Domingo, Edita Gruberova, Agnes Baltza. Svi smo slušali Ceciliju Bartoli, Marjanu Lipovšek, kod koje sam upisala magisterij iz Lieda i oratorija i uživali kad smo na hodnicima akademije susretali velikane poput Edith Mathis, Walterra Berrya, Roberta Holla, Margarite Lilowe. Danas bismo sigurno imali bezbroj „selfija“ s njima, ali tada su bila drugačija vremena, presretni smo bili ako smo izmijenili usputni pozdrav ili, ako bi bilo prilike, da prokomentiramo naše zadnje nastupe i čujemo njihove savjete.  Posebno smo ponosni bili kad su u Beču nastupali hrvatski umjetnici poput pokojnog maestra Vjekoslava Šuteja ili mog kolege sa studija Tomislava Mužeka koji je tada već ostvarivao svoje prve ogromne profesionalne uspjehe.

Imate li uzore i dandanas?

U profesionalnome smislu danas rado pratim Annu Netrebko, Elinu Garanču, Jamie Barton, ali i brojne druge pjevačice i pjevače koji nastupaju u najpoznatijim svjetskim opernim kućama ili na koncertnim pozornicama. Veselim se kad među njima vidim i velik broj mojih bivših kolegica i kolega sa studija – prekrasno je prisjetiti se naših zajedničkih početnih koraka i bezbrojnih proba koje smo prolazili zajedno. Ipak, u ovim godinama, uzori mi više nisu samo stručnjaci iz moje profesionalne domene, nego plemeniti i hrabri ljudi koji strastveno i s ljubavlju rade svoj posao i svaki dan pokušavaju dati najbolje od sebe. Divim se ljudima koji se bore s teškim bolestima, roditeljima koji odgajaju pristojnu i zdravu djecu, djeci koja brinu za svoje roditelje i starije – općenito svima onima koji u srcu imaju dobrobit cijelog društva, a ne samo vlastiti probitak i boljitak. Bez tog sebedarja svijet jednostavno ne može biti bolji (ni u umjetnosti ni u ostalim sferama).

Jeste li ikad sumnjali u izbor svoga zanimanja s obzirom na stav koji ljudi inače imaju prema njemu? 

Moram priznati da sam predrasude uvijek uspješno ignorirala i bila zahvalna jer sam mogla studirati ono što volim, jer se danas mogu baviti poslom koji silno volim, jer smijem izgarati za ono što smatram vrijednim. Nisam sumnjala u svoj izbor, samo u svoje domete s kojima u umjetnosti jednostavno nikada ne možemo biti zadovoljni. Glazba nas tjera da uvijek težimo onome što još nismo ostvarili, da se usavršavamo cijeli život, da rastemo i onda kad se čini da smo došli do samog kraja. S time nemam problema, to je žrtva koju spremno i s radošću prihvaćam. Ipak, što sam starija, sve sam svjesnija predrasuda, stereotipa i zabluda koje prate moje zanimanje i to je ono što mi teško pada.

Zašto ste se odlučili za pedagogiju? Što Vam je sada draže: biti pedagog ili izvođač?

Pedagogija me oduvijek zanimala, no mislila sam da ću se njome baviti tek u poznijim godinama. Ispalo je da sam zapravo dosta mlada ušla u vode vokalne pedagogije i u njoj pronašla jednaku strast i kreativnu energiju kao i u pjevačkom dijelu moje karijere. Presretna sam što se i pedagogija i nastupi prožimaju i čine me boljom u obje domene. Više ne bih mogla zamisliti da jedno ne prati drugo. Silno volim rad sa studentima, volim ih podučavati, ali i od njih učiti i beskrajno me veseli svaki njihov uspjeh i napredak.

Kao izvođač volim neprestanu težnju k ispunjenju umjetničkih težnji. Smatram se privilegiranom što mogu izvoditi kapitalna djela svjetske glazbene literature, ali i nove skladbe suvremenih autora koji su svjedoci svoga vremena i dokaz da bez umjetnosti ne bi bilo ni nas.

 
Pripremila: Dalia Oluić, 4. IB

Nastup gđe. Cingule na otvorenju proslave 380. godišnjice škole možete pogledati na snimci zajedno s nastupima ostalih izvođača (ona počinje nakon 18. minute).