Tanja Perec rođena je 8. lipnja 1992. godine u Varaždinu. Prije 13 godina postala je član Streljačkog društva Varaždin i od tada uspješno napreduje u disciplini zračna puška 10 metara. Pod vodstvom trenera Josipa Plečka Tanja niže odlične rezultate od kojih je važno spomenuti naslov europske juniorske prvakinje koji je osvojila u Bresciji 2011. godine. Nastupala je 2010. na Olimpijadi za mlade u Singapuru gdje je osvojila 6. mjesto. Na Europskom prvenstvu za juniore u Bologni osvojila je 2. mjesto u disciplini malokalibarska puška. Također je osvojila naslov kadetske, juniorske i seniorske prvakinje Hrvatske u zračnom i malokalibarskom oružju. Za Olimpijske igre u Rio de Janeiru 2016. plasirala se osvojenim 6. mjestom na Europsko prvenstvu u Győru. Na olimpijskim igrama zauzela je sjajno 29. mjesto.

Jeste li sami pokrenuli inicijativu bavljenja streljaštvom? Jer većina djece odabere popularnije sportove poput rukometa, nogometa, košarke... Kako ste se odlučili za baš ovaj sport?

Moj je glavni inicijator bila mama, zajedno smo trenirale do početka moje srednje škole kad je ona morala prestati trenirati, no ja sam nastavila njezinim stopama. Tim se sportom bavim od desete godine.

Od samih mukotrpnih priprema i samih natjecanja, koji Vam je najdraži dio u cijelom procesu sporta kojim se bavite?

Najdraži su definitivno natjecanja, upoznavanja novih ljudi i medalje (iako na natjecanja ideš da sudjeluješ, dakako da i priželjkuješ postolje i medalju jer za to i treniraš). 

 Postoji li neko natjecanje koje Vam je posebno drago i zbog čega će Vam ostati u sjećanju?

Definitivno Olimpijske igre u Riju 2016. godine. Mislim da je svakom sportašu san samo se i plasirati na OI pa tako i meni. Atmosfera, ljudi, grad, sve što sam tamo vidjela i upoznala, ne znam ni kojim bih riječima mogla opisati. Stvarno je nešto posebno i nadam se da je to samo početak moje sportske karijere.

Kakav je doživljaj nastupiti na takvom velikom svjetskom natjecanju?

Nakon svih odricanja, treninga, znoja, muke, plača (što je, kao i u svakom sportu, bilo često), smatram da je to trenutačni vrhunac moje sportske karijere. Olimpijske su igre svom mom uloženom radu i trudu stigle kao šećer na kraju. Za budućnost se nadam i onoj višnji na šlagu torte – medalji. No zasad je to definitivno najbolje iskustvo koje sam imala, a posebice me se dojmilo zajedništvo svih sportaša, bez obzira što su suparnici i protivnici.

Kako je streljaštvo utjecalo na Vaš život? Je li uvelike pridonijelo u stvaranju osobe kakva ste danas?

Dakako da jest. Ukoliko se ne bih bavila streljaštvom, teško da bi došla i do Slovenije s obzirom na to koliko je teško u današnje vrijeme rasporediti novac za putovanja i upoznavanja novih kultura, a sport i natjecanja uvelike su mi u tome pomogli. Posjetila sam brojne države svijeta, upoznala vrlo drage ljude i stekla doživotna prijateljstva. 

S kojim ste se novim iskustvima i doživljajima susretali tijekom sportskih putovanja?

Bilo je tu svačega, i ozljeda i lijepih uspomena, upoznavanja novih ljudi, posebno su mi se dopale Olimpijske igre i druženje sa svim poznatim sportašima, makar u početku imaš osjećaj da ne pripadaš među te ljude jer kad se nađeš u društvu Sandre Perković, Blanke Vlašić, sestri Zaninović, svih naših rukometaša, od Čupića do Duvnjaka, kad zapravo staneš među njih, pitaš se: "Jesam li ja zaista ovdje?" No s druge strane, svi su oni obični, normalni ljudi, svi su, kako bi se reklo, "duše od čovjeka". Na kraju krajeva, najdraže novo iskustvo bila su upravo ta nova sklopljena prijateljstva.

Kao i u svim sportovima pa tako i ovom, potrebno je puno odricanja. Pada li Vam to teško i čega se sve treba odreći da bi bili tako uspješni?

Ne mogu reći da to nije istina jer zaista treba jako puno odricanja da bi se došlo do uspjeha. Za vrijeme moje srednje škole propustila sam mnogo rođendana, izlazaka, pa čak ni samoj maturalnoj večeri nisam prisustvovala. S jedne strane, nadaš se da će ti sve što si uložio u taj sport jednog dana isplatiti. Meni se jest isplatilo i na tome moram zahvaliti svojim roditeljima, cijeloj obitelji, prijateljima, kolegama i svima koji su bili uz mene jer nimalo nije lako ako si u tome sam. 

Je li bavljenje sportom utjecalo na Vaš uspjeh u školi? Jeste li puno izostajali iz nastave zbog sportskih natjecanja?

Jako sam puno izostajala iz nastave. Sjećam se da sam jedne godine imala preko 300 opravdanih sati. Na tome moram zahvaliti i svome profesoru Zdenku Sekelju, koji mi je puno, puno pomogao da izvršim sve obaveze. Kao i svim ostalim profesorima koji su imali razumijevanja te da sam uz njihovu potporu i razumijevanje uspjela sva četiri razreda završiti s odličnim uspjehom, što svi znamo da i nije baš jednostavno, pogotovo ne na Prvoj gimnaziji, ha-ha.

Vežete li uz srednjoškolske dane lijepe uspomene?

Pa definitivno. Smatram da je Prva gimnazija najbolji odabir koji sam mogla odabrati po završetku osnovne škole. Tada još nisam bila sigurna čime ću se u budućnosti baviti, hoće li to biti ples, streljaštvo ili pak jezici. Tako da sam odlučila učiti nešto općenito, proširiti spektar znanja te odgoditi svoju odluku za četiri godine. Ova je škola odlična podloga za fakultet, a najvažnije je što se stekne radna navika i odgovornost bez koje bi buduće školovanje bilo poprilično teško.

Pripremile: Ana Vrabec i Klara Grašić, 3.a

Poruku gđe. Perec povodom 380. godišnjice škole možete pogledati ovdje.