Kada je Bob Dylan 1964. godine u pjesmi I Shall Be Free No.10 (na albumu Another Side of B. D.) zapjevao

          Yipee! I'm a poet/ and I know it / Hope I don't blow it (ili, kak bi to Dražen rekel, Ja sam pjesnik i to kužim, nadam se da ne bum spušil),

vjerojatno mu ni nakraj pameti nije bila Nobelova nagrada. No, eto, yipee! nije zaribao. U Gimnetu smo mu u petak već napravili glazbeni tribute kad je uz svijeće i baterije naš profesor Dražen Dragović prvo izgovorio svoj prepjev, a onda odsvirao i otpjevao Like a Rolling Stone. O Dylanu je snimljeno nekoliko filmova, sam je glumio (Peckinpahov Pat Garrett & Billy The Kid za koji je napisao Knockin' on Heaven's Door), okušao se i u režiji i montaži (istina, nitko taj skoro petosatni film Renaldo i Clara iz 1978. o turneji Kotrljajuća grmljavina nije spreman distribuirati, ali zato postoji izvanredni dnevnik s turneje Sama Sheparda), u stotinjak filmova čuju se njegove pjesme (Oscar za Things Have Changed u filmu Zlatni dečki), a neki zločesti dečki i cure uče moralne vrijednosti analizirajući njegove stihove (film Opasne misli). I mi ćemo mu u Kinoteci posvetiti ovaj petak, a iz te gomile izabrala sam sljedeću alternativu: Todd Haynes: Nema me (I’m Not There), 2007., eksperimentalni igrani film koji nas u fragmentarnoj priči bez kronološkog slijeda vodi kroz život Boba Dylana i njegove metamorfoze; Martin Scorsese:  Put bez povratka (No Direction Home), 2005., dokumentarni film u dva dijela (samo prvi dio?). Razrješenje slijedi u petak u 18 sati u trinaestici, a ovisi o vama! Eto nam i teme za Dane otvorene nastave u travnju iduće godine!

Voditeljica Kinoteke: prof. Marija Jurše